U podnožju planina Igman i Bjelašnica pored Vrela Bosne i prelijepe prirode posjetioce ovog dragulja Bosne i Hercegovine fascinira i vožnja starim fijakerima uz kas divnih bosanskih konja. Na Velikoj Aleji 30 fijakerista svakodnevno nudi vožnje posjetiocima, koji se sjedeći u starim kočijama, posmatrajući predivne prirodne prizore, mogu vratiti u neko davno prošlo vrijeme.
Među njima je i veliki zaljubljenik u konje i fijakere, tridesetosmogodišnji Dženan Mahmutović. Ovaj posao naslijedio je od svog oca Emina, održavši tako porodičnu tradiciju staru nekoliko stotina godina.
– Porodica Mahmutović u Butmiru živi, koliko nam je poznato, oko 320 godina. Mahmutovići su bili kovači, imali su kovačku radnju gdje su se potkivali konji, pravile potkovice. Fijaker kojeg je kupio moj pradjed hadži Ahmet Mahmutović bio je među prvih pet fijakera koji su kupljeni u Sarajevu i tada se počeo i tim baviti, te je preprodavao fijakere. Nakon njega, posao su nastavili njegovi sinovi, među kojima je bio i moj djed, pa onda otac i na kraju ja – priča ponosno Dženan dok sjedimo u prelijepom bijelom fijakeru kojim upravlja njegov dugogodišnji ljubimac Aba.
Fijakerista od 10. godine
Prisjeća se kako je prvu vožnju fijakerom na istom mjestu napravio još u 10. godini.
– Ne može se fijakerista postati onako, to morate voljeti još iz djetinjstva. Ja kako znam za sebe, znam i za konja kojeg smo imali, to je bila prava dječija ljubav. U mojoj porodici je sve bilo vezano za konje i fijakere – sjeća se on.
Osim nesebične ljubavi prema konjima zbog koje se i bavi ovim poslom, za svakodnevnu vožnju fijakera odlučio se i zbog toga što mu poseban užitak čini i to što radi sa ljudima.
– Osim konja, morate voliti i ljude. Svaki dan imamo različite mušterije, različite tipove ljudi, pa se morate tome prilagoditi. Pravilo jednog fijakeriste je da se osim uljudnog pozdrava na početku vožnje, ne obraća mušterijama, dok se oni njemu ne obrate. A kada mušterije nešto pitaju onda s njima možete o svačemu da razgovarate i to je lijepo. Među nama fijakeristima ima nekoliko ljudi koji baš vole pričati. Tako ima nekih kolega za koje se kladimo kad im sjednu mušterije, koliko će izdržati da s njima ne počnu razgovor – priča kroz smijeh Dženan.
Dodaje da su oni prezenteri grada, posebno ovog dijela Sarajeva.
– Siguran sam da ni jedan turistički vodič koji dolazi na Vrelo Bosne sa turistima ne zna ni deset posto o ovome dijelu grada kao i mi. Zato i volimo da pričamo, a ako ste raspoloženi za priču bit će i na kafu sigurno – ističe.
Objašnjava da u skoro svakoj vožnji bude i nekih zanimljivih anegdota. Smijeha i dobre atmosfere na Velikoj aleji nikada ne manjka, a među fijakeristima, kako kaže nema nikakvog rivaliteta.
– Mi stalno pričamo, zezamo se. Zna se da se po redu uzimaju vožnje, ko je prvi u redu njegova je vožnja, tako da nema nikakve ljutnje ni ljubomore, samo je bitno da te niko ne pretiče dok voziš – kaže on.
Posao koji se ludo voli
Objašnjava da se ovaj posao mora ludo i istinski voliti, s obzirom na to da se od njega jako teško može živjeti.
– Najviše posla imamo za dva mjeseca tokom ljeta i tada ima posla za sve. Međutim, već od septembra, pa čitavu zimu, posla je jako malo. Nakon samo dva dana kiše u Sarajevu, a posebno ovdje ispod planine Igman je jako hladno i odmah je manji broj posjetilaca. Kada me neko pita da li se isplati ovaj posao, ja kažem kada bih uzeo i vodio računicu možda bi se proglasio ludim… Jer kada saberete svakodnevni trošak, trud, hranu i sve ostalo šta je potrebno za konje i ovaj posao, sigurno bi ljudi rekli da sam lud – kroz smijeh govori Dženan, dodajući da ovo nikada nije bio posao od kojeg se moglo fino živjeti.
Zbog toga, kako kaže, u ostalim mjesecima, osim ljeti, mora raditi još jedan posao, kako bi svojoj porodici obezbijedio normalan život.
– Moram se potpomoći zimi. Volio bih da mi je ovo jedini posao, ali nažalost ne može biti. Po struci sam vozač, a šta bih drugo i bio kad sam sa deset godina već fijaker počeo voziti – kaže Dženan.
