Reprezentacija BiH u sjedećoj odbojci ovog novembra u Poreču traži desetu uzastopnu zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu. Serija uspjeha kojoj je teško naći pandan u klupskom, a kamoli u reprezentativnom sportu, traje od 1999. godine, od kada je neprikosnoveni vladar Starog kontinenta reprezentacija BiH.
U osam od devet uzastopnih titula, veliki je doprinos dao Ermin Jusufović, član prve postave reprezentacije BiH. On kaže da i od narednog prvenstva Evrope ima najviša očekivanja.
– Sve osim zlatne medalje za nas bi bio neuspjeh. Prve pripreme počinju već 10. oktobra, a prvenstvo 4. novembra. Nismo se vidjeli više od godinu, od Paraolimpijskih igara u Rio de Janeiru, i željni smo tih okupljanja – kaže Ermin.
U Riju je u finalu bio bolji Iran i reprezentacija BiH kući je otišla sa srebrom, a ovoga puta Ermin najvećeg konkurenta vidi u reprezentaciji Rusije.
– Neći bit lako, Rusi su veoma jaki, Nijemci dosta ulažu u ovaj sport, kao i Ukrajina i Holandija. Međutim, smatram da nije nikakvo opterećenje za nas reći da mislimo samo na zlato – jasan je Ermin.
Ovaj 36-godišnjak danas je uspješan sportista, oženjen je i ponosan otac dvoje djece, ali do svega toga došao je preko jedne velike traume, čiji je dio bio i prvi trening sjedeće odbojke u klubu “Sinovi Bosne” iz Lukavca.
Naime, Ermin Jusufović je kao 16-godišnjak stao na minu i nakon toga ostao je bez noge.
– Ja sam dokaz one izreke koja kaže da kada se jedna vrata zatvore druga se otvore. Nakon ranjavanja i amputacije mjesecima sam se budio u suzama. Tokom rehabilitacije upoznao sam ljude koji su se bavili sjedećom odbojkom i oni su me odveli na trening. Nakon treninga nisam mogao zaspati, stalno su mi pred očima bili ljudi bez nogu, jednostavno nisam to mogao prihvatim – objašanja Ermin Jusufović.
Međutim, ostao je, i taj put kojim je na početku nevoljko krenuo, omogućio mu je da se afirmiše kao čovjek i sportista i da broji do osam titula prvaka Evrope, tri titule prvaka svijeta, dva olimpijska zlata…
– Ispostavilo se da mi invalidnost nije bila prepreka nego više vjetar u leđa. Moj sin Namik plače od sreće kada osvojimo zlato, od toga neme veće nagrade – zaključuje Ermin.
