Bihać – historijsko mjesto na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine spominje se još davne 1260. godine u spisima mađarskog kralja Bele IV. Dvije godine kasnije ovaj ga proglašava slobodnim kraljevskim gradom, s pravom na slobodnu trgovinu, izgradnju upravnih zdanja, crkava, opasuje se zidovima, u njemu borave kraljevi i putnici o njemu pišu zapise.
Ima svoju vojsku, svoje kapetane, svoj grb i pečat i u punom je smislu grad. Grad tvrđava koji će kasnije imati da zaustavi tursko nadiranje na zapad. Padom Bosne 1463. godine nije pao Bihać i bit će slobodan još punih 129 godina.
Nedaleko od Bihaća uzvodno je Ripač, kolijevka civilizacije, na otocima. Može biti da je bilo baš ovako kad su mu duž obala čučale na kolju japodske sojenice. Bolje mjesto nisu mogli na Uni od ovih slapova, od roda na ovom otoku, od ribolova na ovoj vodi naći. Kad bi Uni od njenog nakita oduzeli ovaj Ripač bilo bi to kao da smo joj s čela skinuli dukat. I oni su nekad konje jahali uz Unu i niz Unu, bitke bili u gori zvijeri lovili, a na Uni ribu.
Stari Japodi
Javljaju nam se iz svoje davne prošlosti slikama koje su o sebi naslikali, a da se nisu naslikali ne bismo znali da su tu od kamenog doba pa sve do Rimljana živjeli Japodi. Jedni kažu da su Iliri, drugi tvrde da su keltskog porijekla. Historiju o sebi urezali su u glinu i kamen. Mi iz slika konjanika i bojovnika vidimo da su ti ljudi bili ljuti ratnici.
Ni kad su najzad pobijeđeni, ti stari Japodi nisu pristali da budu robovi, niti da se bore. Samo na nekoliko grobišta oko Bihaća, Pritoci, Ribiću, Crkvini, Ripču iskopano je oko 1.000 japodskih grobova i nađeno na desetine hiljada predmeta, posuđa, nakita od bronze, željeza, srebra i jantara što znači da su stari Japodi voljeli da se kite.
Bit će da na svijetu postoji samo jedna rijeka koja se svojim imenom izdvaja od svih drugih, imenom jedna, jedina, jedinstvena Una. Mora da su se Rimljani zadivili ljepoti te vode i dali joj ime iz svog jezika, iz latinskog „jedna“. Onaj koji joj je prvi dao to ime bit će da je bio pjesnik, jer je i sama ta kratka riječ poezija.
Trebao je jedinstven trenutak, neponovljiv osjećaj, da ta rima rimskog pjesnika kane sa srca. Una – i niko do danas o toj vodi nije ljepšu pjesmu ispjevao. To je jedna hladna voda za razliku od Sane, koja je toplija. To je jedna spora voda za razliku od Vrbasa koji je naša najbrža rijeka. To je jedna bistra voda za razliku od Save koja se muti. To je voda koja grgori, skakuće s kamena na kamen, pa s visoka u nisko i duboko. Tad više ne grgori, ne šapuće, nego pršti, šušti, šumi i huči kao da vjetrovi goru lome. Zbog svoje huke i buke, najljepši slap na Uni dobio je svoje ime. Smješten kraj sela Gornji i Donji Štrbci prozvan je Štrbačkim bukom. Mora da su se ovdje uz ove bukove stari Japodi zaljubljivali jedno u drugo, mlado u mlado…
I stari Slaveni i svi koje je ovaj slap poprskao svojim kapljicama. Una ne bi bila Una, kad u đerdanu o svom grlu ne bi imala broš od vodopada kao što je Štrbački buk. Ovdje kao da najbolje vidimo koliko je čovjek malen pred veličanstvom prirode. Cio je ovaj kraj pun sedre, koju je voda gradila, napravivši sebi put da preko nje skoči kad joj je merak. Uranja u dubine i iz njih izranja, da se igra.
Drugi pak slapovi na Uni ništa manje čarobni i spektakularni od Štrbačkog buka, bliže su izvora, a ne zna se kako mu je prvotno ime bilo. Od ne tako davno se zove Martin Brod. Uzeo je to ime od djevojke. Bila nekad davno djevojka Marta koja se zaljubila u momka. Pa kad je pošla vodu da pregazi i dođe svom dragom, valovi su je odnijeli. Ne ka momku, nego od njega – zauvijek. Nije vodu prebrodila, nego se u nju utopila. Po njoj ovo mjesto dobi ime Martin Brod. Buk je Milančetov, da li je Marta bila zaljubljena baš u nekog Milančeta, neizvjesno je.
Legenda tako veli. Tu duga liči na nevjestin veo preko glave, a kamenovi kićeni svatovi, dva joj buka dva mlada djevera, a brzica njena zaovica. Tako će da misle sjetni, a drugi će gledati pozornicu na kojoj voda igra svoju igru. Odgovara slici iz jedne pjesme: „… sve tu pršti, šušti kao vodom zgašen ognjeni plam, diže se i spušta pjena i val se na val gomila sam“.
Najsretniji narod
U pounju je mnoštvo gradova i kula. Ti stari, ti danas usnuli gradovi oko Une, izgrađeni su zbog glavnog grada, zbog Bihaća da ga brane. Od „junak“ od „Soko“ ostalo mu je ime Sokolac! Na visoku je, na grebenu stijene koju je strašno i pogledati. Nadlijeću ga oblaci i vrane. A donedavno mogasmo samo okom doprijeti. Sada ga oblijeću dronovi, avioni i ostale letjelice. Nekada u posjedu moćnih knezova Frankopana, mjesto gdje su banovi banovali. Obnovljen je, pristupačan i pravo mjesto za uzbudljive trenutke. Srednjovjekovni je to grad, s branič kulom kao iz udžbenika.
Tako čuči grad Sokolac na Uni više Bihaća, a grad Ostrožac, na Uni niže Bihaća. Nisu samo ta dva-tri grada, ima ih još u Pounju. Una kao da je sebe zazidala u te stare zidine. Na lijevoj je obali rijeke, na strmom i oštrom ostrogu, pa mu otud ime Ostrožac. Vijekovima dograđivan i doziđivan zamak u pravom značenju riječi. Bio je očuvan i zahvaljujući supruzi bihaćkog okružnog načelnika Berksa, Isa- belli, dobio i romantičan dvorac – jedini u našoj zemlji. U tom dvorcu je Vladimir Nazor, kad je došao tu s partizanima, pisao svoje zapise.
Danas vajari tu vajare svoje skulpture, tu je njihova kolonija. Galerija pod otvorenim nebom. Kroz svu prošlost Bihać je bio najtvrđi grad u Pounju. Bio je opasan zidinama, na kojima su bile stražarnice, unaokolo optočen vodama, a u sredini kula. U njoj su stanovali velmože, kapetani, pa otud i ime „Kapetanova kula“ – kasnije je u vrijeme austrougarske okupacije pretvorena u okružnu hapsanu. Šta sve nije i u šta sve nije u našem Bihaću pretvoreno.
Fethija – bijaše crkva, pa je prepravkama, razgradnjama i dogradnjama pretvorena u džamiju. Znači, nešto sa nje svlačili, a nešto joj oblačili, već prema tome šta je htio terzija. Pa joj tako šavovi i urneci ostali do danas zbog čega je ova starina i zanimljiva. Fethija je nacionalni spomenik BiH.
Da nije rijeka, da ne teče, Una bi ovdje u Bihaću zastala da vidi mnoge junake koji u njega svraćaše i u njemu djelovaše. U Bihaću se stvarala historija. Od Japoda, rimskih vojskovođa, srednjovjekovnih kraljeva, banova, paša i vezira, kajmakama, do Prvog zasjedanja AVNOJ-a pa sve do današnjih dana. Bihać čuva obraz. Cijeli bihaćki kraj je jedan muzej. A najznačajniji je Muzej Unsko-sanskog kantona, koji baštini muzejsku tradiciju i svijest o kulturi i historiji od prvih dana.
Mi smo najsretniji narod na svijetu, imamo šta pokazati, imamo se čime pohvaliti, imamo štogod ispričati… Puno vremena treba da se u ovoj prijestolnici Unsko-sanskog kantona obiđu sve prirodne i kulturno-historijske znamenitosti. Na svakom uglu vreba interesantan detalj s još interesantnijom pričom. Malo je legendi, one se pričaju i neka ih, ali je mnogo više historijskih činjenica i vrijednosti što ovaj grad i njegovu okolinu čine posebnim.
Una – da nije voda, ona bi stala da sve to vidi, da nije voda, ona bi stala da vidi novi, moderni Bihać, kako mu sa svih strana prilazi veliki broj posjetitelja sa svih strana svijeta. Nikad oku dovoljno da se nagleda Une, nikad uhu da se nasluša Une, ni pjesniku riječi za nju, ni slikaru boje, jer ova je voda „pobjegulja“…
Ona je srna u gori. Nema mirna hoda, nego nemiran kao mlad ždrijebac. I malo kad, pošto se umori i izlomi niz slapove, prilegne po koritu dugo i široko i tad se čini da i ne diše. Stara je i mlada podjednako, kao što je star i mlad Grmeč tamo za njom i Bihać na njoj i čini se da je svakog trenutka bistrija i ljepša, da sama sebe umiva. Zapljuskuje Una Bihać i da mu pričini veselje razlijeva se i šumi oko njegovih nogu. Čini se da mu noću priča priču, da ga san uhvati. Dođite i vi da nakon uzbudljiva dana u Bihaću i okolini uz šum Une slatko usnijete. Dobro nam došli.
