I nakon pet stoljeća zvuk čekića majstora koji udara u bakrenu posudu stvarajući najljepše predmete privlači prolaznike u ulicu Kazandžiluk, u srcu sarajevske Baščaršije.
Osmanlije su ovaj zanat u Bosnu i Hercegovinu donijeli u 16. stoljeću. U početku su majstori svojim proizvodima snabdijevali vojsku, zajedno sa krojačima, obućarima, bravadžijama i još pedesetak drugih zanatlija.
Danas u Sarajevu skoro 50 ulica nosi imena tih zanata. Većina njih nije opstala i danas samo nazivi ulica svjedoče o zanatima kojima su se nekada bavile Sarajlije.
U ulici Kazandžiluk zanat se očuvao. U 32 dućana njihovi vlasnici baštine kazandžijski zanat. Među njima je i hadžija Mirsad Brkanić. On 52 godine njeguje porodičnu tradiciju o čemu svjedoči i ibrik na rafi u dućanu star 80 godina, koji je napravio njegov dedo.
Hadžija Mirsad zanat je učio od brata, potom je podučio svoju i bratovu djecu, a danas rame uz rame radi sa svojim sinom Vedadom i ostalim članovima porodice.
– Dok sam bio dijete, majka me je slala u dućan da starijim odnesem ručak. Zadržim se pola sata, pometem radnju, donesem vode, otac ili brat zatraže ponekad i da im dodam neki alat. Nije to što su željeli da im neko hizmeti, nego mi kažu: ‘Daj mi egrmu’, a to je alat za proizvodnju džezve i na taj način me učili nazive alata. Kasnije gledaš do koje je faze došao u izradi predmeta i već pripremiš alat za narednu fazu. To su bili njihovi testovi da vide koliko sam naučio. Morao si hvatati znanje – prisjeća se Brkanić i kaže da su morali slušati udarce čekića kako bi znali da li rade kako treba.
Početnik treba, prema njegovim riječima, da vježba ruku kako će kovati, uho da dobro čuje pa tek onda se proizvodi.
– Zanat se mora voljeti i čuvati. Ako nemaš utkanu ljubav prema zanatu, nema ni uspjeha. Nije najbitnije prodati, treba voljeti i onu najmanju džezvicu i veliku mangalu koju si napravio. Kad u rafu stavim proizvod, on ima moj štembilj, to je moj obraz – ističe zanatlija.
Kaže kako su ljudi ranije izbacivali starine iz kuće, a ubacivali samo moderne stvar. Danas je drugačije.
– Turisti su oduševljeni našim radom i kvalitetom koju nudimo – kazao je Brkanić.
Objašnjava kako su se nekada djevojke opremale za udaju, kupovali su se za njih cijeli setovi bakrenog posuđa. Nema toga danas, ali moderna džezva bakrenu nikad neće moći zamijeniti, kategoričan je Mirsad Brkanić.
– Uvijek je kahva bolja u bakrenoj džezvi. I table su svaka na svoj način posebne. Dođu mušterije i traže savatli tablu ili džezvu, a ja im ponudim otomanski ili starobosanski rad. Otomanski je stariji i kvalitetniji jer se duže radi, treba više zahmeta – zaključuje Brkanić.
Pojašnjava kako za jedan proizvod majstor mora poznavati još tri zanata.
– Trebaš da budeš kazandžija, da praviš formu džezve ili ibrika, potom kalajdžija da kalajišeš ili galvanizer ako se proizvod treba posrebriti, zatim graver ili cizler da predmet ukrasiš i na kraju trgovac da ga prodaš – navodi.
Proizvodi se i prodaje sve, i najmanji ukrasni tanjirić, mlin za kahvu, džezve i table raznih veličina, setovi za kahvu, slike, sahani. Brkanići ističu da rade istim tempom od 1. januara do 31. decembra. Njihov rad je prepoznat te je zanatska radnja Brkanić uvrštena i u UNESCO-vu knjigu starih zanata.
