Moja ljubav prema konjima ne može se mjeriti ni sa čim na svijetu… Tako priču počinje Enver Žiga, dugogodišnji zaljubljenik u konje i vlasnik ergele sa 32 bosanska brdska konja u selu Ratkovci, udaljenih osam kilometara od Visokog. Oduvijek je volio ove plemenite životinje, ali prilika da kupi prvog konja pružila mu se tek 1998. godine.
– Tada sam želio samo jednog jahaćeg konja, ali kako konji ne mogu, kao ni ljudi, biti sami, kupio sam drugog, pa trećeg i na kraju sam skupio dovoljno konja za školu jahanja u Doglodima na Ilidži. Nakon što sam se počeo družiti sa profesorom Refikom Telalbašićem, uvidio sam da bosanski brdski konji skoro nestaju, pa sam poželio da pomognem u njegovom očuvanju – pojašnjava Žiga.
Godine 2011. odlučio je da na svojoj ergeli zadrži samo bosanske brdske konje i od tada se bavi njihovim selektivnim uzgojem.
– U BiH nisu ljudi zaštićeni, a kamoli konji. Nas nekolicina, moji prijatelji iz Slovenije, Hrvatske i BiH trudimo se da očuvamo pasminu. Ove godine bi prvi put trebali dobiti poticaj od Federalnog ministarstva poljoprivrede, te se nadam da će se situacija u ovoj oblasti malo promijeniti – navodi Žiga.
Njegovo imanje svojom veličinom osigurava ispašu za konje od polovine aprila do polovine oktobra.
– Oni su uglavnom vani i nema velikog posla oko njih. Imam jednu porodicu na ergeli koja vodi računa o imanju i konjima – kazao je vlasnik ergele.
Enver Žiga završio je Ekonomski fakultet, a sve do penzionisanja radio je u izdavačkom preduzeću Svjetlost.
– Sve što sam radio bilo je uspješno. Prvenstveno sam privrednik, a konji su moja prva ljubav. U svijetu postoji oko 180 do 200 pasmina konja i vrlo je teško reći razliku između njih. Svaka od njih ima svoju osobenost. Za bosanskog brdskog konja karakteristično je to što je on izrazito jak konj, vrlo dobre konstrukcije, otporan na bolesti, ne traži posebne uslove ishrane niti smještaja. Nije velike građe, nije visok, te spada u grupu manjih konja. Formiran je u skladu sa terenom na kojem je obitavao hiljadama godina, na našim brdskim predjelima i vrlo dobro se kreće po najvećim bespućima Bosne – ističe Žiga.
U Federaciji BiH registriran je 41 bosanski brdski konj, a u Republici Srpskoj oko 20 konja.
– Svi oni imaju svoje rodovnike. Moji konji imaju identifikacijske knjižice, izdao ih je Veterinarski fakultet u Ljubljani i svima je napravljena DNK analiza. Moji konji imaju po dva imena. Prvo je ime roda, ja imam 12 rodova. Neki potječu iz 1923. godine i cjelokupno žensko potomstvo nosi ime rodonačelnice. Naprimjer kobila Lasta, njeno žensko potomstvo nosi ime Lasta, redni broj i ime koje im ja odaberem, pa imam Lastu Munju, Lastu Srnu, imam Bosnu Diku… – navodi Žiga.
Konje, ističe, ne prodaje, iako u posljednje vrijeme ima zainteresiranih ljudi koji žele da učestvuju u spašavanju konja. Enver ističe da on konja može pokloniti, ali samo onome ko se uistinu želi baviti njihovim uzgojem i pomoći u očuvanje vrste.
– Svaki ljubitelj konja na ergelu u Ratkovcima nadomak Visokog može doći uz najavu dan ranije. Konji su ljeti vani, teško ih je naći. Ne vole štalu, ali ipak ih zimi nastojim skloniti od mrazeva i niskih temperatura – zaključuje Žiga.
Njegova vodilja kroz život jeste da pasminu bosanskog konja sačuva, jer je kroz historiju on bio najvjerniji drug bosanskom čovjeku, u svim njegovim turbulencijama i tegobama, ali i radostima.
