Sa samo pet godina je već preplivavao Neretvu. Nije krenuo ni u školu, a s vršnjacima je provodio dane na njezinim obalama. Promatrao je skakače kako s veličanstvenog bijelog luka lete ka smaragdnoj ljepotici i u momentu se sjedinjuju. I sam je skakao s malih pećina, a već sa šest godina, na noge je skakao s improvizovane skakaonice, poznate pećine Duradžik. Sjeća se kada ga je njegov učitelj, nezvanični trener, Adil Đukić podigao visoko i povikao: „Ti si stvoren da skačeš lastu“. Od tada nije prošao ni dan da nije skočio s Duradžika. Znao je u danu skočiti po 30 puta, što je bio sjajan trening. Valjalo je dočekati red i skočiti.
-Drugačije je tada bilo na obalama Neretve, sve je vrvilo od mladosti, bjelina pješčanih plaža i toplina vode mamila je sebi. S Titovog mosta koji je visok oko 20 metara skakalo se sve do 1964, a kruna svega bio je Stari most. Kada skočite sa Starog mosta, tada se upisujete u društvo odvažnih.
Sa 16 godina je prvi put skočio sa Starog mosta ni sluteći da će ga vezati za sebe do kraja života. Kada nekog u Mostaru pitate ko je najpoznatija mostarska lasta od svakoga ćete dobiti isti odgovor – Emir Balić.
Prvi skok nikada neće zaboraviti.
Hrabrost skakača
-Popeo sam se na most, gledao u dubinu Neretve i dugo se mislio šta dalje. Zviždali su sa plaže, dobacivali mi, a ja sam samo hodao s jedne na drugu stranu mosta. Znao sam da ne smijem odustati jer bi mi se rugali. Nije bilo lako odvažiti se na taj čin. Skupio sam hrabrosti i skočio na noge. Mislio sam da nikada neću izaći iz vode. Svaki djelić tijela me bolio kada sam došao kući – prisjeća se Balić prvog skoka.
Za par mjeseci odvažio se i da poleti s mosta. Sjeća se koliko je taj let bio poseban i predivan, no ponovo se polomio, udar je bio težak. No, skokovi su se nastavili nizati. Za dobru lastu pored figure kakvu je imao te talenta, kojeg mu nije manjkalo, bitno je bilo naporno trenirati.
-Znao sam dnevno po četiri puta poletjeti s mosta, odlični su treninzi to bili. Po deset skakača se smjenjivalo. Mostarska lasta je specifična jer u sebi ima jedno viteštvo, pokazuje hrabrost skakača, a kako se skakač u tome trenutku osjeća, samo on zna – priča Emir.
Mostarska lasta se, nastavlja, skače tako da se od mosta odbaci pola metra, i onda to više nije skok već let, a najteži je udar u vodu. Mjesto gdje se skače duboko je 4,5 metra, tako da skakač na glavu ne ide dublje od metar i po u vodu, ako skače sa sredine mosta. Vodu je, tvrdi on, probijao rukama i ramenima, nikad prsima. Balić je znao reći da je imao strahove prilikom skoka u vodu, ali da se više bojao neuspjeha nego povrede. Supruga Đenana, sa kojom je 56 godina u braku, oduvijek mu je bila velika podrška i ponosna što je žena legende.
U zvaničnim takmičenjima učestvovao je 20 puta, a sa svojom čuvenom lastom pobijedio je 13 puta. Četiri puta je bio drugi, a tri puta treći. Svojom prvom lastom u takmičarskom dijelu zauzeo je treće mjesto, ali se oprostio dostojanstveno kako i dolikuje legendi njegovog kalibra, kao šampion.
-To je bila ozbiljna manifestacija za koju je znao cijeli svijet. Dolazili su skakači iz svih republika. Konkurencija su mu bili braća Zovko, Dragan i Marko. Tada sam na upit novinara kazao da ne prestajem skakati, već da sam osvojio ono što sam želio, zbog čega se opraštam od takmičenja – priča Balić, koji danas sebe vidi u mostarskoj lasti Lorensu Listi, koji ja na pragu da ga stigne u rekordu.
S mosta je skočio više od 1.000 puta. Hiljadu i neki put zagrlio Neretvu, izbacujući njenu vodu. U Neretvu je posljednji put skočio 1996, u 61. godini života sa srušenog mosta tokom posjete Alije Izetbegovića, predsjednika Republike Bosne i Hercegovine. Iz poštovanja prema Starom, s novog nikad nije skočio.
Bogata biografija ovoga vrsnog skakača sažeta je u knjizi „Sjećanja“ koju je pisao 15 godina, a koja je objavljena 2004. i danas se nalazi u Muzeju holokausta u Washingtonu. Objavio je i DVD Emir Balić u dokumentarnim filmovima o Mostaru i skokovima. Filmovi koji su dio DVD-a su Mostar, Admiral, Dječak i most, Dobri duh Starog mosta. Kao kaskader u mnogim je filmovima zamjenjivao poznate glumce, posuđivao im svoju hrabrost, poput Jana Morea, Jana Clouda Brionija, Hardyja Krugera. Ušao je u enciklopediju svjetske fizičke kulture gdje tvrde da su prvi skokovi u Mostaru počeli organizivano po dolasku putopisca Evlije Čelebije.
Poštanska markica
Najviše cijeni činjenicu da je njegov lik završio na poštanskoj marci. Čak je, sjeća se, bio u Danskoj kod kraljice na poziv svjetskog filatelističkog udruženja, tim povodom. Danskoj kraljici je poslao i svoju knjigu „Sjećanja“, a zauzvrat dobio pismo zahvale, što posebno izdvaja. Dotakao se i kandidature skokova za UNESCO, kao svjetska nematerijalna kulturna baština.
– Imamo brdo materijala, posebno obećanje Juan Antonio Samarancha, bivšeg predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora (MOK), koji je nakon mog obraćanja u kojem sam govorio i o 23 poginula skakača u odbrani mosta, kazao kako će nakon obnove mosta MOK preuzeti stalno pokroviteljstvo nad skokovima, sve finansirati i nagrade dodjeljivati. Tu ideju je politika ugasila, ali mi to sve imamo dokumentovano – ističe Balić, te dodaje kako se treba posebna pažnja posvetiti zaštiti specifične mostarske laste.
Kad se otvarao Stari most 2004. godine, imao je želju da skoči sa Starog mosta, ali ga je prijatelj Predrag Matvejević odgovorio.
-Predrag me nazvao i rekao mi: „Emire, nemoj da skačeš, to nije most koji je tebi donio slavu. Ti si završio svoje, a ja ti predlažem, a ti predloži režiseru Kupusoviću, da ti na Starom mostu predaš baklje mladom skakaču. Tako sam baklje predao Lorensu Listi. Sjećam se, puhao je jak vjetar i pokušao sam ga odgovoriti od skoka, na što mi je odlučno rekao: „Skočit ću da ću ostati u Neretvi“. Tim činom sam predaješ tradiciju skokova sa Starog mosta – prisjeća se Balić.
Bilo je tu i mistike, dodaje, kao s onih starih olimpijada u Grčkoj kad se predaje plamen drugoj osobi kao simbol. Danas mostarska legenda dane provodi okružen svojim medaljama, te brojnim plaketama i priznanjima, po kojima je ostao upamćen.
