Safet Zec: Živim u svom mikro svijetu s običnim ljudima

Safet Zec FOTO: IVAN ŠEBALJ

Svjesni sebe i okoline, ali i da život nije trka, već putovanje u kojem treba biti koristan građanin, najučeniji među nama nastoje u tome istrajajati, a stečeno znanje i mudrosti sa tog puta, nesebično dijele sa svima koji su željni znanja i mudrosti.

Među takvim je jedan od najvećih bh. slikara Safet Zec i češće ćete ga vidjeti na sarajevskim ulicama dok šeta, sam ili u društvu, razgovara s „običnim građanima“, pa i u lokalnim kafićima dok ispija kafu, nego na nekim velikim svečanostima gdje dolaze istaknute ličnosti poput njega.

Šira javnost Vas zna kao sjajnog umjetnika, oni bliži Vama znaju da ste “običan” čovjek. Ko je u suštini Safet Zec?

– Potičem iz zanatske porodice, i sebe vidim u nekoj običnosti, a tako i živim. Naravno da mi gode epiteti, kao što mi godi i kada me sretnu na ulici i grle me, ili se gurkaju i govore: “Eno ga, Safet Zec”. Ali živim uvijek u svom mikro svijetu s običnim ljudima na pijaci, u kafeima, tamo gdje se prodaju novine. Nekako sam uvijek izbjegavao da živim s ljudima koji pripadaju mom esnafu.

BiH je toliko sveprisutna na Vašim djelima, a iako živite na nekoliko svjetskih adresa, mnogo ciklusa ste joj posvetili. Šta Vam je pomoglo da istrajete sve ove godine, da ostanete vjerni sebi, svojoj Bosni? Kada Vam je bilo najteže tokom stvaralačkog života?

Kad završiš studije, onda se uhvatiš za glavu gdje ćeš spavati, od čega ćeš živjeti. Tako da sam stalno radio. Sreća je da je to korespondiralo s mojim likovnim snovima i vizijama. U Beogradu sam živio u jednom nedostojanstvu, u nekakvim naseljima koja mi ne pripadaju, jer ja sam ipak bio dijete čaršije, tako da sam jako patio u tom nekom periodu. To je bilo kada Sarajevo i Bosna još nisu imali Akademiju… Posljednji rat me je zatekao u Sarajevu, a otišavši u Italiju shvatio sam ništavnost te jugoslavenske karijere. Nastupila je jedna užasna potreba ponovnog dokazivanja, jer do tada nisam imao ništa. Valjda me je ta tragedija trostruko okrenula jedinoj snazi koje sam bio svjestan, a to je rad. To me je održalo sve ove godine. Sreća, to je genetski u meni, pa sam i dan danas cijeli dan u ateljeu.

Fascinantno je da se još niste umorili. Dugo ste na likovnoj sceni, a pažnju javnosti, posebno svjetske, dobili ste angažmanima u Italiji. Prvo djelom “Skidanje Isusa s križa“ koje krasi centralnu rimsku isusovačku crkvu, kapelu “Della Passione”, a onda prošle godine i venecijanskom izložbom “Exodus“.

Ono što se dogodilo u Veneciji je čudo. Već sam imao djela posvećena tragediji, ali pristao sam da napravimo taj apel kako bi shvatili šta preživljavaju ti migranti koji spas traže u Evropi. Znao sam da ona formatski moraju biti velika, da bi to sve imalo smisla, i radio sam danonoćno. Poslije kada smo to postavili shvatio sam da je vrijedilo. Zvuči nevjerovatno, ali, cjelinu priče ‘Exodus’ sam vidio tek kad smo je postavili u venecijanskoj crkvi Santa Maria della Pieta, jer su formati zaista ogromni. I kada je postavljena, kao što sam i u Rimu napravio, i ovdje sam sjeo i zapalio cigaru. Emocije su samo nazirale.

Podsjetimo, izložba je sedam mjeseci bila otvorena, a na dnevnoj bazi posjećivalo ju je više od hiljadu ljudi. I to nije sve. Koliko je ta Vaša izložba bila uspješna govori i činjenica da je Venecija želi otkupiti?

Tek je formiran komitet uglednih Venecijanaca, i oni sada traže sponzore kako bi je otkupili. To je izuzetno što se dogodilo tamo, to je motor koji čovjeka pokreće. Jer pazite, od ’98. godine sam u Veneciji, i samo vlastitom energijom i kvalitetom, uspio sam doći do momenta koji je rijedak u nekim karijerima, a to je da jedan grad, čiji nisi, toliko te uvažava, oda ti priznanje, jednom djelu, grupi djela. Samo tri puta je štampan katalog za tu izložbu, više od 200.000 ljudi ju je vidjelo, a pratiti njihove reakcije kada se susretnu sa mojim djelima bilo je zaista posebno. I zaista sam ponosan na to što smo ‘Exodus’ izložili u crkvi i kapeli, bilo je lijepo da to negdje stoji kao cjelina. To su djela koja ne traže zidove, to visi, to su kao neke krpe velike… i čekaju ih mnoga putovanja. Prve stanice su politički parlamenti, mjesta gdje su oni koji mogu na neki način odlučivati. Dakle, ‘Exodus’ će biti u parlamentu u Rimu, a potom i u Briselu. Poenta je da te krpe budu izložene, da govore o jednoj velikoj ljudskoj tragediji.

Znam da je umjetnicima teško odvajati djela, ali usudit ću se pitati Vas, imate li ipak neko svoje najdraže, ili možda čak cijeli ciklus?

Imam konstantno oduševljenje nad jednim likom Pobjede, tim bijelim košuljama, opusom džezvi, a možda sam ih napravio samo 10 ili 12… U svakom periodu postoje djela koja su uspjela više nego druga. Kod mene je sve nastalo s nekim razlogom. Čitavo moje poimanje djela je zapravo da tražiš smisao, da uđeš u područje gdje imaš odgovor. Taj moj beogradski život, slike od 70-ih i 80-ih, to je bio čisti jedan sentiment. I kada sam završio sa Beogradom zapitao sam se: “šta ćeš ti Safete sad s tim“, i rekao sam sebi: “Pa ti misliš na majku, na tu kuću, cestu, na sobe, misliš na to, to je taj jedan proces u kojem se raduješ i to traje“. Tako je to sve završilo i na mojim platnima.

Znam da Vam pozivi za nove izložbe stalno stižu. Jeste li uspjeli nešto dogovoriti? Tri su trenutno otvorene u Abaciju, Puli i u Udinama.

Imat ću izložbu u Mostaru na proljeće. Taj moj pristanak smatrat ću jednim apelom. Pripremam nova djela, a stavit ću im i jedan predivan tekst Ive Andrića “Zapis o Mostaru“, jer ne razumijem te njihove podjele, kao što dosta toga ne razumijem u BiH. Revoltira me to stanje.

Osim što sjajno slikate, Vi s istom strašću svirate gitaru, opuštate se uz klasičnu muziku. U Počitelju ste “podstanar“ malim lastavicama, tamo pravite izvrstan sok od šipaka, igrate nogomet, loze sređujete, kalemite voćke, berete ljekovito bilje…  Opišite nam jedan Vaš dan?

Volim rano da ustanem. Onda ako sam u Sarajevu, obavezno izađem u jedan od kafea gdje sam pijem kafu. Ako sam u Počitelju, ujutro radim gimnastiku, a navečer šetam. Sarajevo me upotpuni zapravo, idem često u Kamerni teatar na predstave, raduje me susret s ljudima iz tog umjetničkog svijeta…

Komentari