Safet Zec: Počitelj je moja “ludost“

Safet Zec FOTO: DAMIR HODŽIĆ

Izložbom “Jel’ ti žao Počitelja?“ koja je krajem septembra otvorena u prostoru Društva za promociju kulturnog stvaralaštva MLAZ-Počitelj, bosanski Michelangelo, umjetnik impresivne internacionalne karijere, Safet Zec, ponovo je vratio fokus pažnje na srednjovjekovni gradić, koji je posljednjih godina zapušten i uglavnom napušten.

Ponovo, jer Safet zapravo nikada nije ni prestao upozoravati da Počitelj, inače zaštićeni spomenik BiH, propada kao i svi njegovi kulturno-historijski objekti koji svjedoče našoj o bogatoj prošlosti. Inače, Safet je kroz svoja djela i djelovanja uvijek bio branitelj svega što je bosanskohercegovačko, a za Počitelj ga vežu posebne emocije.

Priča o zaljubljenosti u ovaj unikatni gradić- muzej na otvorenom, u njegovom slučaju, seže u 70-e godine prošlog stoljeća.

Tradicionalna gradnja

– U vrijeme dok smo još živjeli u Beogradu, Ivanka (supruga op.a.) i ja, 75. godine, posjetili smo u Umjetničku koloniju u Počitelju, i odmah se zaljubili u ovaj gradić. Zaključili smo da bi voljeli da se tu naselimo, i kupili smo kuću. Tako je avantura počela – prisjeća se Safet koji je ekipu našeg magazina ugostio u svom počiteljskom ateljeu, odakle se spušta beskrajno lijep pogled na smaragdnu Neretvu i kamene suncem okupane krovove, dok s tim pogledom stvara remek-djela na platnu i u grafici.

Zapravo, kako pojašnjava Safet, to nije bila ni kuća, već ruševina koju su morali nanovo graditi iz temelja. I jesu, kamen po kamen, jer Počitelj je bio mjesto gdje su njihove duše pronašle smiraj.

– Moja majka, kada sam joj pokazao kuću koju smo kupili mi je rekla: “Ako ovo bude kuća, ja ću biti cura“ – prisjeća se s osmijehom na licu.

I nastavlja…

– Sjećam se momenta kada sam kupio kuću s kolikom radošću sam to doživio. Ruševno je bilo, ali ta sreća koju sam tada osjetio traje i danas. Vi možete u Veneciji kupiti ili iznajmiti kuću, pa je onda urediti po svom, a ovdje smo sve polako radili. Taj zanos u kojem vi nešto pravite i stvarate svojim rukama, gledate taj proces nastajanja, uživate u njemu, je nešto što vas duboko veže za to mjesto. Naravno i došao si, jer je tu nekakav zbir elemenata do kojih ti je stalo, koje voliš. Sam podatak kad je Počitelj nastao, da je trajao, i da traje toliko dugo. Osjećaj da si u nečemu gdje su ljudi živjeli stoljećima, i da su ostavili iza sebe toliko blaga vas jednostavno veže, ako imate te senzore, osjećaje za prave vrijednosti. Ta zaljubljenost prema Počitelju je morala biti pretvorena u jedan rad – naglašava Safet.

Proces restauracije nije bio nimalo jednostavan. Zadržali su tradicionalnu počiteljsku gradnju, sa bosanskim elementima u enterijeru i eksterijeru.

-Samo zidanje kamenom je vrlo zahtjevno, posebno jer je ta disciplina izumrla. S dva magarca su nam dovlačili materijal – pijesak i cemenat, koji je stajao napolju, i samo je sreća pa nije padala kiša da nam to sve uništi – dodaje kroz smijeh.

No Safet i njegova Ivanka nisu odustajali od svojih snova da stvore dom, a ta njihova zaljubljenost u Počitelj tjerala ih je da kupuju baštu po baštu, kako bi svoje malo umjetničko carstvo proširili.

-Mene uzbuđuje svaka ta vibracija duhovna koju srećete. Stare bosanske elemente poput sehara, sanduka, ćilima… koji su se nekada koristili kupujem, sređujem i pronalazim im mjesto u svom domu. U našoj porodičnoj kući smo imali predivan stari ćilim koji je propadao. Poželio sam da ga uzmem. Majka me je pitala: „Sine, je li se tebi stvarno to sviđa?“ Rekao sam: “Majko, pa makar parče držao, to meni znači“. Ja sam dobar dio tih ćilima, atmosfera, soba, kredenaca, svega toga na neki način emitovao kroz moje prostore i na slikama stvorio čitav jedan opus, čitav jedan sentiment, sve iz moje ljubavi prema tim elementima – govori Safet.

Istinsko blago

Ali, posljednji rat u našoj zemlji, preko noći, uništio im je gotovo sve. Kuća u kojoj smo razgovarali sa Safetom tada je u potpunosti izgorjela.

-Na drugoj kući su ostale samo zidine, sve što je bilo unutra je odnijeto, čak i moja djela – spuštenog pogleda i s uzdahom se prisjeća Safet.

U godinama nakon rata, morali su ispočetka i ponovo su iz ruševina podigli svoj dom, gdje su uglavnom ljeta provodili.

– Nadam se da će moja porodica – sin Gorčin i kćerka Hana s unukama biti svjesni ove ljepote. Ja ih ne obavezujem, to sam im i rekao. To je bila moja i Ivankina strast. Ja sam to radio za nas, za sebe, za moju, nazovimo je ludost. Nisam odlazio na mora, nisam odlazio na godišnje odmore, nego sam samo tu dolazio. Možda sam činio nekome loše, ali zaista tako je moralo biti – iskren je Safet.

Iako živi na relaciji Sarajevo – Venecija, gdje također ima ateljee i stvara djela kojim se divi cijeli svijet, Safet vodi nove bitke za svoju, kako je sam nazvao “ludost“-  Počitelj. Priča nam čak i da ulična rasvjeta ne radi, ali i da je ono malo stanovnika kojih je ostalo, nekoliko mjeseci bilo bez vode.

– Sve se opet svodi na jednu društvenu nebrigu. Da put pročiste, naprave parking, vrate u funkciju objekte, Počitelj bi mogao dobro živjeti, ali i ostatak zemlje od njega. Jer, pazite, koji od gradova iz tog doba ima sahat kulu, hamam, han, školu, medresu, jednu od najljepših džamija, i sav je u zidinama zajedno s kulama koje su se nadvile nad njim. Najvrednije blago mi još nismo očistili niti pokazujemo svijetu tu fantastičnu zaostavštinu. Moramo shvatiti svakog turistu, svakoga ko putuje negdje. Naravno jesti, spavati – to se podrazumijeva, ali u prvom redu poslije toga on želi da osjeti duh tog mjesta gdje je došao, a duh je ostavština, graditeljstvo, spomenici, muzeji. Ovdje vlada fantastična snaga prirode. U periodu sedmi, osmi, pa i deveti mjesec sve pocrveni, a poslije prve kiše u desetom mjesecu sve ponovo ozeleni – pojašnjava Safet.

Nadu ne gubi, i odustati neće. Dok ga glas služi upozoravat će da Počitelj, istinsko blago, propada. I vjeruje da će jednog dana postati ono što treba da bude – grad sretnih i zadovoljnih ljudi, turističko mjesto u koje dolaze turisti iz cijelog svijeta da mu se dive.

Komentari