Prostor naseljen već 16.000 godina: Stolac – Grad koji odiše mediteranskim šarmom

Kontinuitet prisutnosti ljudske zajednice na prostoru Stoca seže 16.000 godina u prošlost, a s obzirom da se kraj nalazi u mediteranskom podneblju uspjevale su sve vrste voća, ponajviše grožđa. O zainteresiranosti za život na ovom prostoru od najstarijih vremena svjedoče mjesta koja ga okružuju kao što su pećina Badanj – paleolitsko stanište u kojem su pronađeni crteži s detaljima lova i jasnim likom konja, utvrđeni ilirski grad Daorson, koji izaziva divljenje svojim kiklopskim zidinama, te poznate nekropole stećaka na Radimlji sa svojim kamenim spavačima, Boljunima, Rotimlji i Vidoštaku kao i sama tvrđava Stari grad.

Tu je i grob jevrejskog rabina Mosa Danona. To mjesto je bilo i ostalo jedno od svetišta Jevreja. Spomenici, džamije, trgovi kao i crkve, biblioteke bili su izgrađeni za vrijeme Osmanskog perioda. Kasnije na te građevine nadovezivali su se obilježja mediteranske kulture.

Prvi stanovnici

Ime naselja doživljavalo je promjene kroz historiju. Najstariji naziv je Daorsoi, odnosno Daorson, ilirski megalitski grad u selu Osanjici iznad Stoca. Slijedi rimski muncipij Diluntum.

Stolac je prvi put spomenut u pisanim izvorima 7. maja 1420. Zasad je to rodni list imena ovog grada. Prvi poznati stanovnik Stoca je izvjesni Gojak Tihosalić, koji se bavio stočarstvom. Dokument se nalazi u Državnom arhivu u Dubrovniku. Njegov sadržaj je sljedeći: „Milien Budečević pred dubrovačkim knezom Nikolom Pucićem podiže tužbu protiv Vučihne i Stjepoja Vlahovića iz katuna Vučihne Vlahovića zato što su tih dana u mjestu zvanom Stolac oduzeli tri krave i vola, a koju stoku je Milien imao na čuvanju i uzgoju kod Gojaka Tihosalića iz Stoca“.

Nasljednik Gojaka Tihosalića mogao bi biti Vukmir Gojaković koji se spominje krajem maja 1436. godine. Označen da je iz Stoca u Vidovom polju Vukmir Gojaković se tada obavezao na sedmogodišnju službu kod dubrovačkog oružara Antolina Obradovića.

Grad nastao na obalama kraške ljepotice rijeke Bregave, koji okružuju planine Hrgud, te Vidovo polje s okolnim mjestima koja su ispisana perom bogate kulturne prošlosti. Sa zapadne strane je Dubravska visoravan, koja je specifična i poznata po breskvi i dubravskom vinogorju.

Stolačko područje je svojim mediteranskim šarmom, dobrom vodom, blagim nebom, pitomim krajolikom i skladom prirodnih ljepota, privlačilo ljude od prapovijesnih vremena. Iliri i grčki pomorci, rimski patriciji, istočno gotski i osmanski osvajači, slavenski velikodostojnici, venecijanske vojskovođe, austrougarski namjesnici, te mnogi poklonici sunca, svježine rijeke Bregave, kulturno-historijskih znamenitosti i tajnovitih poruka iz proteklih vijekova, ostavili su ovdje svoj trag.

Ovo tiho, sunčano mjesto na jugoistoku Bosne i Hercegovine koje je prepuno zadivljujuće osmanlijske arhitekture je istinska poslastica onima koje intrigira antropologija, arheologija i historija. Nijedan drugi grad u Bosni i Hercegovini nije dao toliko intelektualaca, umjetnika, poeta i vođa. Dok šetate kroz Stolac i slušate hitru Bregavu i cvrkut mnogobrojnih ptica shvaćate šta je to inspirisalo mnogobrojne generacije izvanrednih stolačkih ličnosti.

Turistički potencijal

Ovo je izvanredno mjesto za šetnju, kušanje domaćeg vina, smokava ili narova koji ovdje rastu u svakom dvorištu. Također je ovo odlična baza za daljnje istraživanje ovog regiona na biciklu. Centar grada je prepun bujnog drveća, s jedinstvenim borovima koji streme ka nebu. Nedaleko je drevna starogradska tvrđava Vidoška, izgrađena u 14. vijeku.

Za ljubitelje otomanske arhitekture može se vidjeti Sultan Selimova-Careva džamija (16. vijek), džamija u Uzunovićima i na Ćupriji (17. vijek). Također je interesantan kompleks orijentalno-stambene arhitekture poznat pod imenom Begovina (19 vijek).

Stolac je poznat i po mlinicama koje su snažan turistički potencijal ovog grada. Na Bregavi je ukupno 12 mlinica. Sve su prestale raditi još pedesetih godina prošlog vijeka, jer zbog naglog privrednog razvoja grada više nije bilo interesa za mljevenjem žita ili za pranjem gunjeva u stupama koje su radile uz mlinice. Propale su zbog nekorištenja, a dodatna oštećenja pretrpjele su i u proteklom ratu. Danas je u funkciji samo jedna vodenica koju je obnovio njen vlasnik Ibrahim Batan Buzaljko, a još četiri su djelimično obnovljene novcem Evropske unije.

Facebook Komentari