Akvareli na kojima diše i živi staro Sarajevo, čarolija i ljepota jednog davnog vremena, „zarobljeni“ su između korica monografije „Priče o Sarajevu, priče o ljudima“.
Slike u njoj, tom malom spomenaru grada, naslikao je prije mnogo godina Zvonimir Dvorniković, sudija po zanimanju, a po svom opredjeljenju zaljubljenik u svaki dan koji živimo. Zvonimir je rođen u Zemunu 1898. godine, a kad mu je bilo dvije godine, prešao je s porodicom u Sarajevo i u njemu proveo skoro cijeli život.
– Strast prema slikanju pratila ga je do posljednjeg dana. Umro je 1986, ostavivši iza sebe mnoštvo živopisnih slika koje čine harmoničnu i romantičnu priču o nekadašnjem životu na sarajevskim ulicama – priča njegov unuk Damir.
Graja iz Podtekije, žamor sa Grbavice, reska tišina i miris Trebevića i vječna energija Vrela Bosne. Mjesta gdje ljudi poznaju jedni druge. Tople priče što spajaju neke davne i ove naše dane.
– Svaka slika je posveta dragim ljudima i stvarima oko nas, svemu što je ovaj mali grad utkao u nas, naše uspomene i živote koje živimo danas. Volio bih da knjiga dotakne one koji će listati njene stranice, ljude koje volimo da srećemo na ulici. Ljude tako slične onima koje je slikao Zvonimir, dijelio sa njima svoje dane i sate i posvetio im svoje akvarele. Pamtim još iz dana kad sam dječarac bio da je ispred djeda uvijek stajao štafelaj, puno papira oko njega, paleta, kistovi, filđani s već dobro obojenom vodom, na stolu nezaobilazna zdjela s kriškama oguljenih jabuka – kaže Damir.
Zvonimir Dvorniković je slikao Sarajevo onako kako ga vidi, slikao je njegovo najljepše lice. A Damirova prijateljica Nina to divno opisuje:
„Gotovo da sam uživo vidjela svaki kutak sarajevski u nekom vremenu prohujalom. Skoro da se čuju akordi klavira i nježni zvuci sevdalinke, i hoch Deutsch i tipični bosanski s puno orijentalizama. Tu su, pred očima, gradske kapije od kamena, golubovi oko sebilja, trošni mostovi i moderne kafane, nove zgrade u secesiji i čardaci od čerpića. Nekako se isprepliće glas telala s jedne strane zida, a s druge melodični španski, brižno čuvan među jevrejima sefardima. I vidi se kako plamti jangija na Baščaršiji, čuje se ramazanski top, odzvanjaju potpetice savršeno dotjeranih dama iz svite cara Franje Josipa. I čini se da nigdje na planeti nema tako jake harmonije među razlikama, kao u Sarajevu. Ovakvo svjedočanstvo jednog vremena opleteno po mjeri čovjeka može ostaviti samo neko pun radoznalosti i ljubavi prema životu, prema svom gradu i svojim sugrađanima“.
Procesija – Katoličku procesiju na blagdan Tjelovo svake je godine predvodio nadbiskup s cijelim klerom i poglavarom zemlje, te generalitetom i višim činovništvom. Bile su tu vjerske i državne škole, razna katolička udruženja sa svojim zastavama, žensko gospojinsko društvo, udruženje podvornika, “Katolički muževi”, “Veteranski kor”, redovnici i franjevci, Isusovci, Sestre – milosrdnice, crne i bijele.
Na trgu „Cirkus plac“ zabavnom centru, gostuju putujući cirkusi. Tu su ringišpili, streljane i razne druge „menažerije“. Stalne su barake „elektrokino“, „goller“ i „thaumatograf“, vani svirka automata a unutra ugodni zvuci glasovira i mnogo nenumerisanih klupa i stolica.
Radoznala publika je uvijek brojna i široka, djeca, đaci, šegrti, soldati, . . . .
Svatovi na keju – Svatovi se nakon vjenčanja voze kejom – obalom. Što je više kola u povorci to je svečanije. Vlasnik fijakerske radnje, Saračević, prepoznatljiv po dugom perčinu, vozio je uz veću naplatu i osobno. Odjeven u sjajno bosansko odijelo, jurio bi ljeti u luksuznom fijakeru, a zimi u kićenim saonicama. Obalom se kretao i tramvaj.
