Netom završeno političko izjašnjavanje bh. građana je, makar prema medijskim istupima političkih dobitnika i gubitnika u postizbornim kombinatorikama, unijelo u eter novi nemir i talasanje, prvenstveno u stanovništvo koje službeno ima državljanstvo Bosne i Hercegovine, a podrhtavanje se dijelom osjeća i u regionu.
Sljedstveno tome, generira se politička kriza, koja se u slučaju njenog produžavanja, sasvim sigurno može preliti na ekonomsko, ali i sva druga polja. S obzirom na to da je misija ovog časopisa promovirati sve vrijednosti Bosne i Hercegovine, gdje se svrstavaju i raspoloživi turistički potencijali, može se postaviti logičan upit: kakve će negativne refleksije izazvati politička destabilizacija na turističku djelatnost, jer se pozitivne i ne mogu očekivati?
S turističkog stanovišta promatrano, ovo stvaranje političkog naboja i nemira odmah sugerira da je to u koliziji s parolom Ujedinjenih nacija, prema kojoj je turizam „pasoš mira“. Atmosfera permanentnog potenciranja o potrebi organiziranja života na principu jedni pored drugih i potpunih razdvajanja, pri čemu je u bilo kojem smislu, pa i u kontekstu turističke ponude, nespojivo isticati nacionalne, kulturne i druge različitosti bh. društva, apsolutno odstupa od važećih principa savremenog turizma.
Po svom karakteru, turizam je medij globalne kulture, u kojoj dolazi do direktne komunikacije, „face to face“, između ljudi različitih kultura. To rezultira akulturacijom, gdje se razmjenjuju vrijednosti ideja i životnih stilova i približavanja, prožimanja i spajanja kultura u kojem dolazi do intenzivnog ekonomskog, tehnološkog, političkog, idejnog i kulturnog povezivanja ljudi, naroda i zemalja. Taj stalni izvoz i uvoz kultura je vrlo značajan za turizam, jer se reflektira na njegov razvoj i disperziju. Isto tako, postoji i povratno djelovanje turizma na globalna kretanja, tako da se u suštini njihov odnos može ocijeniti kao sinergetski. Primjeri turistički razvijenih zemalja pokazuju da je u njihovom historijskom razvoju turizma posebno mjesto zauzimala društvena svijest o značaju turizma i sljedstveno tome i pozornost koju su ukazivali ovom privrednom sektoru.
Svjetska iskustva pokazuju da je turizam, unatoč tome što je u više navrata bio izložen nepovoljnom utjecaju različitih kriza, pokazao frapantnu sposobnost oporavka i u tim godinama imao veće stope rasta od svjetske privrede, iako su zemlje u kojima je bilo ishodište tih kriza pretpjele stanovite ekonomske gubitke. U klasifikaciji kriza jedna od osnovnih podjela je vezana za niihovog uzročnika, a uzročnici mogu biti priroda ili čovjek. Ako je uzročnik priroda, onda su krize vezane za neke oblike prirodnih katastrofa, a ukoliko je pak kriza inicirana aktivnošću ljudi, onda to uzrokuje pojavu gubitka povjerenja i generira cijeli spektar negativnih efekata. U kontekstu takvog razmišljanja naročitu pažnju izaziva pojava političkih kriza i njihovog utjecaja na turistička kretanja.
Krizu u turizmu predstavlja bilo koji događaj koji može ugroziti normalno poslovanje turističke privrede, uzrokovati štetu reputaciji destinacije, u smislu njene sigurnosti, atraktivnosti ili ugodnosti, tako što će negativno utjecati na percepciju turista o njoj, smanjujući broj dolazaka, noćenja i potrošnju. U slučaju političkih kriza turista sam sebi odgovara na pitanje „da li je sigurno putovati na to odredište“ i on će putovati samo ukoliko je njegov put i boravak u potpunosti zaštićen od događaja koji mogu ugroziti njegov odmor.
Referirajući se na aktualna turistička kretanja u u Bosni i Hercegovini može se zaključiti da se u ovom sektoru dešava „nešto pozitivno“, što nije baš karakteristično za ovaj prostor. Samo u prvih osam mjeseci 2018. godine godine rast broja dolazaka je skoro 15 posto veći u odnosu na isti period prošle godine, gdje posebno impresionira podatak da je broj stranih turista, koji čine tri četvrtine od ukupnog broja, značajno povećan. Posljednjih godina mnogo finansijskih sredstava je uloženo u izgradnju turističkih kapaciteta, tako da su se pojavili novi hoteli, moteli i apartmanska naselja, a infrastruktura je postala jedna od ključnih barijera za turistički progres. Za izgradnju infrastrukture najveću odgovornost ima država, odnosno nadležni nivoi vlasti. Da bi sve strukture vlasti besprijekorno funkcionirale, neophodna je volja, a volja je usko povezana sa unutarpolitičkim odnosima, odnosno ciljevima koji se nastoje realizirati u okviru političkog establišmenta.
Tako zamršeni odnosi i uvjetovanost na principu „ako moji neće raditi ovo, onda neće ni tvoji ono“, doveli su do trenutačnog alarmantnog stanja u oblasti prometa i komunikacija, koja je od vitalne važnosti za razvoj turizma. Investitori u turizam su tako kroz stvaranje političke napetosti postali taoci različitih interesa, iz kojih su se izrodile adekvatne politike, koje nisu dopustile da isti ti investitori osjete korist od investicija. Zapravo, političke krize su imobilizirale i suspendirale mnogobrojne poluge i procese za unaprjeđenje stanja u više oblasti, koje su manje ili više povezane sa turističkom djelatnošću.
Stoga će i odgovor na postavljeno pitanje, s početka ovog teksta, u bliskoj budućnosti moći dati oni koji žive od turizma i koji su u njega ulagali, ali teško da će na odgovornost ići proizvođači političke nestabilnosti, kao realni uzročnici eventualnih nastalih šteta zbog smanjenja turističkog interesa za dolazak u ovu zemlju.
