Bosanski ćilim, tradicija koja polako izumire

Bosanski ćilim

Bosna i Hercegovina  je jedina evropska zemlja koja ima svoj, bosanski ćilim, kao osobeni vid primijenjene, narodne, tradicijske likovnosti.

Bosanski ćilim, većinom orijentalnog izgleda, predstavlja važnu kulturnu vrijednost kako Bošnjaka, tako i ostalih naroda u Bosni i Hercegovini. Krasi ih ljepota, bogata likovna ornamentika, kolorit, koji spaja i utjecaje dalekog Orijenta i autohtonih balkanskih elemenata.

Historičar Hamdija Kreševljaković (1888-1959) ustvrdio je da su termin ćilim u naše krajeve donijele Osmanlije. S ciljem „očuvanja“ i daljeg održavanja kućnog ćilimarstva u Bosni i Hercegovini 1888. godine otvorena je Tkaonica ćilima u Sarajevu, odnosno radionica ćilima, u vlasništvu bečke firme Filip Has i sinovi.

Tokom 19. i 20. stoljeća ćilimarstvo je kao zanat doživjelo veliki uspon  u BiH. Tada je oblikovan i veliki broj ornamenata koji se prenosio s tkalje na tkalju. Motivi bosanskih ćilima nerijetko su odraz života ovdašnjeg naroda. Šaranju ćilima davao se veliki značaj. Na koncu, industrijalizacija je ipak imala negativan efekt na kućnu izradu ćilima i ovaj zanat je polako izumirao.

Za izradu kvalitetnog bosanskog ćilima (dva puta tri metra) potrebno je između mjesec i mjesec i po intenzivnog rada izuzetno vješte tkalje. Svaki ćilim ima priču – od tkalje koja ga je radila do osoba koje su ga posjedovale. Vijek ćilima, prema mišljenju stručnjaka, može biti i do tri stotine godina, ovisno o načinu kako se koristi i gdje se čuva.

U vrijeme kada su ćilimi bili popularni, malo je bilo onih koji su ih mogli posjedovati. U Sarajevu su to bile bogate kuće poput uleme Svrza i trgovaca Despića. Tako je bilo i s drugim čaršijama u zemlji. Ćilimi su bili samo za privilegirane. Kada se ženilo i udavalo i za još neke posebne društvene događaje.

U Zemaljskom muzeju BiH sačuvana je zbirka koja broji preko stotinu uzoraka bosanskih ćilima. To je jedna od rijetkih zbirki ćilima koja postoji u Bosni i Hercegovini.