Kao dječak, porodični stol, koristio je kao “slikarsko platno“. Nespretne linije nastale tada, prerasle su u ozbiljno slikarstvo i kiparstvo, jer, akademski skulptor Adis Lukač, već skoro dvije decenije, kada je kao srednjoškolac imao prvu izložbu, svojim djelovanjem i djelima, oduševljava publiku i likovnu kritiku, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u cijelom svijetu.
Lukač je rođen u Sarajevu gdje je završio Srednju školu primjenjenih umjetnosti, a magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti – Odsjek za vajarstvo. Član je Udruženja likovnih umjetnika BiH, učestvovao je na brojnim likovnim kolonijama i simpozijima, i autor je spomenika – skulpture kralja Tvrtka I Kotromanića, koja krasi grad Tuzlu.
Vi ste magistar kiparstva, ali više ste se profilirali kao slikar. Zašto?
-U suštini, to je odredila situacija u kojoj se nalaze svi umjetnici u BiH. Tome je kumovao nedostatak ateljea, tehničkih mogućnosti da čovjek izvede neke stvari. Primarno sam skulptor, a skulpture uglavnom radim kao narudžbe, koje odma idu u ruke vlasnika, tako da ne stignem ni da ih izlažem. Naravno, veća ljubav mi je skulptura.
Vaš Tvrtko I u Tuzli, postao je mjesto susreta, najprepoznatljivije mjesto. Veliki je to kompliment za jednog umjetnika kada, nešto nastalo iz njegovih ruku, ljudima postane toliko blisko i drago.
-Tvrtko je bio i neka prekretnica, kako u profesionalnom, dobrim dijelom i u mom privatnom životu. Trebalo mi je to jedno veliko iskustvo, taj veliki projekat da se desi. Od pravljenja skice, modela koji sam priložio na konkursu, mislim da nije postojala nijedna sekunda koja je bila označena nekom negativnošću. Sve je teklo kako treba, prvenstveno zbog gradonačelnika Tuzle koji je na najpošteniji mogući način realizirao konkurs i pregovore. I nekako se ta energija sjedinila u jednu pozitivnu loptu, pa se fuzija te pozitivne energije izlila u taj park, i čini mi se da ima to nešto svoje. Najljepši je kompliment što je baš taj kralj postao mjesto susreta. Meni je i satisfakcija da sam dobio od ljudi i kritičara van Bosne pozitivne kritike za spomenik.
I Vaša „Hasanaginica“ dočekuje goste Narodnog pozorišta Sarajevo, i Vašu ljubav prema historiji i tradiciji domovine.
-Motivski me je to odredilo nakon Tvrtka. Taj zamah je ogroman bio, kao neki plimni val koji je nanio naboj emocija vezan za historiju BiH i zajedničko naslijeđe. U tom moru ponudilo se puno školjki u kojem su skriveni biseri, i onda sam otvarao jednu po jednu. Ima dosta školjki koje još nisam otvorio. Vidjet ćemo, vjerovatno u budućnosti će se i to desiti. Mislim da je bitno da bilo ko obilježi ili jedan period ili jedan događaj, da opiše jednu ličnost koja je od velikog značaja za našu kulturu.
U Atini ste nedavno imali samostalnu izložbu. Grad historije, skulpture i arhitekture ponovo je probudio u Vama želju za kiparstvom?
-Kada postavite izložbu van granica svoje zemlje, to je kao da imate dovoljno jak instrument da ti tonovi koje proizvodite dopru mnogo dalje. Na sreću, izložba je dobila jako dobre kritike. Atina je sama po sebi kolijevka, prvenstveno skulptutre i arhitekture, i naravno da sam se radovao tome. Moram spomenuti našu prijateljicu Noru Lefu koja je bila kurator izložbe. Bitnije stvari od same izložbe jesu ti međuljudski odnosi, povezivanje duša koje nas obogaćuju, i potvrđuju da ono što radimo ima smisla. Pod nabojem silnih emocija i inspiracije koja me zatekla na Akropolju, iz ruke su izašla dva portreta. Personifikacije neke Atine i Zeusa. Nije tu riječ o nekim božanstvima naravno, to je više neka simbolika onoga šta je izrodila Atina u estetskom smislu, i mislim da su to dva jako uspješna portreta koja su dala šmek izložbi. Nekako se sve poklopilo, i to je prva izložba koju sam izložio i uradio nakon teškog perioda, smrti mog oca.
Zbog slikarskog talenta prozvali su Vas nasljednikom maestra Safeta Zeca. Je li to vjetar u leđa?
-Ime Safet Zec govori dovoljno da čovjek zanijemi i poštuje dar koji nosi u sebi. Virtuoznost koju posjeduje Safet Zec je fenomenalna, i kada vas uporede s njim, naravno da vam to imponuje. I treba reći da bi bilo uzaludno smatrati sebe nekom zamjenom, jer Safet je jedan. Naša javnost, nažalost, često nije svjesna Safetovog dara i bitnosti na svjetskom nivou. Ponosim se što ga poznajem, što je Bosanac i Hercegovac, što je moj savremenik.
Osim historije i tradicije, Vaša inspiracija su i žene. Kroz djela prikazujete njihovu ljepotu i jačinu.
Žene su stub koji je vrlo često nevidljiv, a na koji se svi oslanjamo. I oslonac je mnogim ženama i muškarcima. Mislim da je to vrijedno pažnje. Žena ima izuzetnu vrijednost kao biće. Nekad kad razgovaram o temi feminizma i sličnih stvari, kažem da meni feminizam nije potreban da me ubijedi u vrijednost žene kao bića. Jer, što se tiče odnosa muškarca i žene, za mene su muškarci i žene jednaki i samo su biološki različiti. Tu postoje neke emocionalne različitosti kod muškaraca i žena, i ako osluškujete dovoljno, možete čuti takt koji žena nosi u sebi. Žena nosi u sebi veliki okean bogatstva. Ja tu nekad malo zaronim, iskopam neke školjke i bisere. Žena kao tema je neiscrpna. Tu se mora podcrtati jedna stvar, da površina ženskog bića akt – tijelo, ne podrazumijeva površnost, to je samo tekst koji izlazi iz njene dubine i to je ono što je meni zanimljivo.
BiH promovirate kroz svoja djela i djelovanje. No na koji način bi strance pozvali da dođu u BiH. Zašto trebaju doći, šta je to što im BiH može ponuditi?
-Prvenstveno bih poradio na domaćim ljudima, jer sam ubijeđen da većina njih nije svjesna u kakvoj ljepoti živimo. Sada kada kažem ljepota mislim na prirodne ljepote, ne mislim na politiku. Pošto planinarim, češće srećem strance. Moramo razviti i podići svijest naših ljudi, da više vole svoje okruženje. Priroda vas svede na mjeru, a mislim da smo danas postali bez mjere u svemu.
Uspješno vodite školu slikarstva u galeriji „Preporod“, gdje ste osim radne dosegnuli i porodičnu atmosferu.
-To je jedna fina ekipa. Ustvari je to škola slikanja koja je relaksirana, kao neka „art teraphy“ metoda, gdje pored lijepog druženja i uživanja polaznici uče neke elementarne stvari vezane za umjetnost. Ono što sam radio s mladima prije ovoga su pripreme za Akademiju i ponosan sam na to.
