Svakodnevne informacije o kvaliteti zraka s aplikacije AirVisual alarmantno upozoravaju da su evidentirane koncentracije štetnih čestica u bh. gradovima i općinama u januarskim danima bile višestruko veće od propisanih. Naravno, zagađenje zraka ne može se usko vezati samo za BiH, nego se to treba promatrati mnogo šire, jer se cijeni da je to jedan od prijetećih globalnih problema, što pokazuju i rezultati niza znanstvenih istraživanja kroz koja je dokazano da ovo zagađenje može dovesti do razvoja mnogih zdravstvenih problema, a neke procjene govore da devet od deset ljudi na Zemlji udiše zagađeni zrak.
Podaci Svjetske zdravstvene organizacije su pokazali da zagađenje zraka predstavlja najveći ekološki rizik za zdravlje u EU, koji na godišnjem nivou uzrokuje oko 400.000 slučajeva preuranjene smrti i vanjske troškove povezane sa zdravljem u visini od više stotina milijardi eura. Stoga je i pristup EU u uspostavljanju adekvatnih politika za čist zrak bio usmjeren ka utvrđivanju normi kvalitete zraka za koncentracije zagađujućih tvari. I u novom programu Evropske komisije pod nazivom „Green deal“ , koji se smatra novom evropskom strategijom rasta, istaknuti su strateški ciljevi da EU do 2050. godine postane prvi klimatski neutralan kontinent, te da se uspori globalno zagrijavanje i ublaže njegovi efekti.
Taj strategijski zaokret bi trebao dovesti do smanjenja emisija, s jedne strane i istodobnog stvaranja radnih mjesta i unapređenja kvalitete života ljudi, s druge strane. Program „Green deal“ se ne odnosi samo na članice Evropske unije, nego se itekako tiče i svih evropskih zemalja koje još nisu ostvarile članstvo u EU, jer je istaknuta namjera da se izvrši dodatno oporezivanje svih proizvoda za čiju proizvodnju se koristi energija koja uzrokuje emitiranje ugljičnog dioksida. Time se ukazuje da će se dodatno oporezivanje odnositi ne samo energetska postrojenja, nego će tome podlijegati i svi oni proizvodi koji ulaze u ovu kategoriju, što signanizira da se moraju učiniti zaokreti u energetskim politikama.
Obzirom da su sve zemlje regije SEE6 nedvosmisleno iskazale namjeru ulaska u eurointegracije, onda je i indikativno da će sve one kroz otvaranje pregovaračkog poglavlja broj 27. Okoliš i klimatske promjene morati usvojiti više od 200 pravnih akata u okviru više podoblasti. Ispunjavanje obaveza u okviru ovog poglavlja bi značilo i unapređenje kvalitete zraka i vode, sistema upravljanja otpadom i otpadnim vodama, zaštite flore i faune, upravljanja zaštitom i spašavanjem u vanrednim situacijama, uvjeta koje postrojenja moraju ispunjavati da bi dobila integriranu dozvolu za rad, adekvatnog korištenja hemikalija, dozvoljenog nivoa buke i aktivnosti koje utječu na smanjenje stakleničkih plinova.
Ovo sugerira na zaključak da se rješenje problema zagađenja nalazi u donošenju odluke o energetskoj tranziciji, koja podrazumijeva da fosilna goriva moraju prestati biti strateški resurs za proizvodnju električne energije. To je prvorazredni zadatak svih nivoa vlasti u ovim zemljama i one će morati pronaći način kako to realizirati.
Međutim, sve ove nadolazeće promjene usmjerene su i prema svakom pojedincu, koji se u svakodnevnom životu pojavljuje kao proizvođač stakleničkih plinova kroz različite aktivnosti i zagađenja tim stakleničkim plinovima predstavljaju čovjekov lični karbonski otisak, koji je produkt njegovih prehrambenih navika, načina života, uređaja koje koristi u objektu stanovanja… Karbonski otisak ili carbon footprint po definiciji predstavlja ukupnu količinu emisija stakleničkih plinova, koja je direktno ili indirektno uzrokovana od čovjeka, proizvoda, firme, kao i zbog određenih aktivnosti ili događanja.
Mnoge društveno odgovorne kompanije u svijetu su se zainteresirale za tehnologije koje ublažavaju posljedice emisije štetnih plinova, tako da je kanadski Carbon Engineering još 2015. pokrenuo pilot program za uklanjanje ugljičnog dioksida. Kompanija je već stekla dovoljno sredstava da podigne i prvu fabriku u kojoj bi trebalo da se uklanja po milion tona ugljičnog dioksida godišnje, što je ekvivalentno onome što bi se dogodilo nakon što bi bilo zasađeno oko 40 miliona novih stabala. Tako prikupljeni ugljični dioksid bi se trebao transformirati u gorivo, koje bi se bez prethodnih modifikacija motora moglo koristiti za pogon postojećih automobila, kamiona i aviona.
Šta nama preostaje? Za početak bi bilo najbolje da svi ponaosob izračunamo koliki je naš stvarni karbonski otisak, odnosno utvrdimo koliko nanosimo štete prirodi i shodno tome poduzememo korake na promijeni vlastitih navika, čime bi makar simbolično ublažili štetne efekte. Možda bi prije bilo kakve akcije trebalo učiniti ono što je Albert Einstein svojedobno preporučio: „Zagledaj se duboko, duboko u prirodu, i tada ćeš sve bolje razumjeti“.
