Adnan Delić je mladi i daroviti pjevač sevdalinke. Iako je diplomirao na Grafičkom fakultetu, splet okolnosti, a najviše ljubav i činjenica da se u njegovoj porodici uvijek baštinila prava bosanska izvorna pjesma, odveli su ga u drugom smjeru.
Delić se muzici i njegovanju sevdalinke posvetio sa 17 godina. Tada je počeo upoznavati starije kolege i od njih upijati savjete i učiti kako se pjeva sevdalinka, a prvu saradnju ostvario je s Omerom Pobrićem, jednim od najvećih i najboljih poznavatelja sevdalinke.
Od Beča do Adane
Adnan danas živi na relaciji Istanbul – Sarajevo, a svojim djelovanjem, pjesmama, predavanjima i projektima umnogome utječe na očuvanje sevdalinke. Počeo je pisati knjigu o sevdalinci koja će biti na turskom i bosanskom jeziku. Želja mu je da prvi put sevdalinkom poveže turski i bosanski narod, čiji su životi kroz historiju toliko puta isprepleteni.
O svojim muzičkim počecima, zašto se odlučio za sevdalinku, o uspjesima i planovima za ovu godinu, koliko je na njega utjecao Omer Pobrić otkrio je u razgovoru za naš magazin.
– Pjevanjem sam se počeo baviti kao mali. Stalno sam nešto pjevao i zviždao. Ljubav prema muzici sam naslijedio od mojih roditelja, jer se kod nas uvijek pjevala dobra pjesma. Pošto imam jako izraženu moć pamćenja, vrlo brzo sam učio pjesme i mislim da napamet znam skoro 1.500 pjesama. Moj otac svira gitaru, a amidža harmoniku. Kada sam shvatio da mi ni jedan dan ne može proći bez pjesme, dao sam sve za nju – ističe Delić.
Muzikom se aktivno bavi od 2009. godine kada je snimio i prvu pjesmu „Karanfile cvijeće moje“. To je označilo i njegov izlazak na bh. scenu.
– Od tada do danas nizale su se pjesme, putovanje, koncerti… Pjevao sam od Beča do Adane, grada u Turskoj blizu granice sa Sirijom. Velikim uspjehom smatram i to što sam na svim putovanjima i koncertima upoznao nove ljude, nove običaje, i s puno tih ljudi sam i dan danas u kontaktu i jako dobro sarađujemo. Snimao sam arhivske snimke za Muzički produkciju BHRT. Prvi sam u BiH snimao za arhiv na turskom jeziku. Preveo sam neke sevdalinke, neke uporedio s pjesmama koje već postoje u Turskoj i time taj materijal označio besmrtnim – ponosan je on.
Za sevdah i sevdalinku se odlučio jer, kako kaže, svi ljudi u Bosne i Hercegovine se rađaju sa sevdalinkom u sebi.
– Neko više, neko manje, ali svi je nosimo u sebi. Ja nisam klasični pjevač sevdalinki, iako im dajem jako puno značaja u mojoj karijeri – pojašnjava Adnan.
Arhivski zapisi
– Od Omera Pobrića sam uspio uzeti jako puno arhivskih zapisa, i on mi je dozvolio da ih kopiram. Neke mi je dao, a sve to mi je na neki način pomoglo da sam stvorim svoju sliku muzičkog pravca i da ga probam definirati što bolje koliko je moguće. Poštujem njegov rad i njegovu neizmjernu ljubav prema sevdalinki. Žao mi je što nas je rano napustio. Posljednji kontakt smo imali nekoliko sati prije njegove smrti – prisjeća se Delić.
Gaji veliko poštovanje i ljubavi prema Turskoj, njenom narodu i njenoj jako bogatoj kulturi. Kako kaže, Turska mu je jako bliska da mu je postala druga domovina za koju je jako vezan.
– U Turskoj nastupam često, najviše na privatnim druženjima jer su mi takvi nastupi dragi i topli. Tu sa slušaocima ostvarim jako dobru komunikaciju, pjevam na dva jezika i njima je to jako simpatično – izričit je pjevač.
Napravio je i kratki osvrt na prošlu godinu i sve što je postigao u njoj.
– Uspjesima za 2017. godinu sam zadovoljan. S obzirom na to da živim na relaciji Istanbul – Sarajevo i da podjednako gradim karijeru u Turskoj i u BiH, mogu reći da sam zadovoljan. Posebno sam počašćen pozivom Nine Pršeša da učestvujem u njegovom projektu „Sevdah Koncept“. Bilo mi je zadovoljstvo snimati s njim. Napravili smo nešto novo što se do danas nije moglo čuti na našim prostorima. Govorim o obradama sevdalinki na kojima smo zadržali izvorni način pjevanja, a muziku prilagodili današnjem vremenu. Sa svih strana dobijam poruke oduševljenja ljudi koji su do sada imali priliku da čuju to – kaže Adnan.
