Iako je rođen u jednoj od najljepših, najuređenijih i, prema mnogim statistikama, jednoj od zemalja sa najvećim kvalitetom života, glumac Reshad Strik, neopisive australske prirodne ljepote, odlučio je zamijeniti životom u sarajevskoj čaršiji.
Sin Bosanca koji je Sarajevo napustio 60-ih godina i majke Australijanke, odlučio je vratiti se svojim korijenima, te je prije sedam godina oženio Sarajku Sabinu Pitić s kojom danas ima dvoje djece, petogodišnju Merjem i trogodišnjeg Omara.
S obzirom na prirodu Reshadovog posla, put ih je od Bosne vodio do Australije i Turske gdje su živjeli tri i po godine. Tamo se proslavio ulogama u serijama “Ertugrul” i “Filinta”. Ipak, prije nekoliko mjeseci Reshad i Sabina odlučili su da se iz Istanbula vrate u Bosnu.
– Istanbul je ogroman, fenomenalan, veličanstven grad. Ne može se porediti ni sa Parizom. Hiljadu puta je bolji, po arhitekturi, ljepoti, svemu… Ali kada su u pitanju djeca, njihov odgoj, odlazak u školu, mislim da je u Sarajevu bolje, bolji je život za djecu. Sabinina porodica je ovdje, a i familija od mog oca. Iako sam rođen u Australiji, i dalje se osjećam kao da je ovo moja zemlja. Nije me briga što drugi kažu i misle, ovo je moja krv, ovo je moja domovina – kaže Reshad.
Objašnjavajući zašto mu je Sarajevo draže i od Amerike, Turske, ali i Australije gdje je odrastao, Reshad kaže da se tamo previše radi i da se sve vrti oko posla.
Osjećam da pripadam ovdje
– U Bosni je opet drugačije, merak, ćeif, opuštajuće, ali također osjećam da ovdje pripadam. Mislim da sam korisniji ovdje, bitnije je da budem u Sarajevu i kada je u pitanju filmska industrija, ali i da promovišem Bosnu – kaže glumac.
Ljubav prema gradu na Miljacki i cijeloj Bosni i Hercegovini odlučio je nesebično pokazivati svijetu. Zato je prije nekoliko godina supruzi dao ideju da otvori turističku agenciju, koja je danas veoma uspješna. Nakon toga su otvorili izdavačku kuću s ciljem promoviranja talentovanih pisaca iz BiH ne samo na Balkanu već i šire.
– Tražili smo projekte koji se vežu za Bosnu i od kojih ona može imati koristi. Tako je Reshadu prvo na pamet palo da ulaže u turizam, da dovodimo strane turiste u BiH i na Balkan. U tome je vidio potencijal i jer je mnogo toga bilo neiskorišteno, posebno prirodne ljepote. Živjeli smo vani, a kada se nađeš kao stranac u nekoj zemlji, onda dobiješ posebnu želju da što bolje promovišeš svoju zemlju u svijetu. Jako dobro radimo i zadovoljni smo, dolaze nam ljudi iz arapskih zemalja, Indonezije, Singapura, Malezije, do evropskih zemalja. Sa druge strane, izdavaštvo je krenulo tako što nam se jako svidjela knjiga Edina Krehića “Jednog dana doći ću, oče”. Reshad je odlučio da osnujemo izdavačku kuću koja će se istinski posvetiti promociji te knjige. Imali smo svugdje promocije i za godinu smo prodali 1.000 primjeraka. Onda smo izdali drugu Edinovu knjigu “Čuvaj se”, a ovih dana izdajemo i treću knjigu o Srebrenici – kaže Sabina.
Projekat za snimanje svog prvog dugometražnog filma po Krehićevoj knjizi “Jednog dana doći ću, oče” Reshad je priveo kraju, a snimanje će početi na proljeće iduće godine.
– Kada smo čitali knjigu, smijali smo se, pa plakali, plakali pa smijali se i onda odlučili da moramo snimiti film po njoj. Projekat je spreman, čekaju se investicije iz Malezije i iz Katara. Adnan Hasković bi trebao igrati u filmu, pročitao je knjigu i svidjela mu se – ističe Reshad.
Vjeruje da snimanje filma u BiH neće biti teško kao što mnogi misle.
– Mislim da je najbitnija organizacija. Film pravimo iz nekog razloga, svaki film ima neku poruku, cilj zašto ste snima. Zato mi uzimamo vremena i snimat ćemo ga sljedeće, a ne ove godine, jer želimo napraviti što bolju priču. Ja imam i dosta veza u Hollywoodu, imam puno prijatelja koji vjeruju u ovaj projekt iz različitih dijelova svijeta, koji mi mogu pomoći. Ako si dovoljno pametan, ovdje možeš da napraviš film od dva miliona dolara, a da izgleda kao film od 20 miliona dolara. Nadam se da sam toliko pametan – kaže kroz smijeh.
Ministry of Ćejf
Nakon dva uspješna biznisa, kao šlag na tortu došlo je i otvorenje kafića u srcu Baščaršije u kojem će ovaj mladi bračni par posjetiteljima nuditi tradicionalne bosanske specijalitete.
– Kafić je Reshadu došao kao njegova baza u kojoj će odmarati, uživati i institirao je da bude na čaršiji. On uvijek kada dođemo u Sarajevo, prvo ode na Baščaršiju da pojede ćevape, pitu, popije bozu i tek tada može da ide kući. Čaršija mu je posebna i nije me iznenadilo što je baš ovdje našao prostor za kafić – kaže Sabina.
S obzirom na to koliko voli sarajevski način života, ne iznenađuje ni što je Reshad udobno, malo mjesto na Kovačima nazvao Ministry of Ćejf, piše Faktor.ba.
– Bosna je puna ministarstava i sa druge strane imate ljude koji ćêife tako da imate jednu dobro kombinaciju toga – kažu kroz smijeh.
Reshad je u svom interesantnom stilu uredio kafić u kojem služi bosansku, arapsku, ali i italijansku kafu, razne domaće sokove, salep, baklavu i druge bosanske kolače.
– Želio sam da bude i cool i udobno i luksuzno, ali i da ima duh tradicije i kulture. Tako sam kao stolove stavio stare singerice, stolice su starinske, na zidovima su plakati filmova koje volim i u kojim sam glumio, u kojim je glumio moj otac – priča Reshad pokazujući sve slatke i sitne detalje unutar kafića, koji zaista daju dušu ovom kutku.
Dok razgovaramo u “Ministarstvu ćejfa” stalno nas neko od komšija i prolaznika prekida, želeći da pozdrave Sabinu i Reshada koji im je, kako kažu, jako drag. Za vrijeme našeg ugodnog razgovora Reshad je dobio i poklon na naselje od sarajevskog zanatlije, drvenu ukrasnu kašiku sa ugraviranim natpisom kafića. Reshad kaže da je to samo jedan od poklona, pokazujući na ostale stvari u kafiću koje su mu od srca darovale Sarajlije.
– Ja jako volim ljude, pa valjda onda i oni mene vole – govori Reshad, dok Sabina dodaje da je njen suprug posebna atrakcija turskim turistima koji ga ugledaju na ulici.
– On je u Turskoj zbog uloge u seriji bio jako popularan. Na ulici su ga stalno ljudi zaustavljali kako bi se slikali s njima, a onda kada su ga u seriji ubili, bilo je i onih koji su plakali za njim. I sada ovdje kada turski turisti prolaze pored kafića i kada ga ugledaju, nastane pometnja – priča Sabina.
Bajram daleko od majke i braće
Na mjestu koje odiše historijom, tradicijom i ljubavlju prema Bosni i životu u Bosni, za cijelu mahalu za vrijeme ramazana napravio je i iftar, a vjerovatno će se sa porodicom i prijateljima okupiti i na bajramskom sijelu, kojeg željno iščekuju.
– Iako mi, posebno za blagdane, užasno nedostaju moja braća i njihova djeca, majka i druga rodbina koja je u Australiji, jako volim Bajram u Sarajevu. Volim kako se ljudi oblače za Bajram, imaju posebna bajramska odijela. Volim sve običaje, posjećivanje porodice tri-četri dana, baklavu i sve druge stvari tipične za Bajram u Sarajevu – ističe Reshad.
Bajrame su dočekivali i u Australiji i u Turskoj, ali u Sarajevu je ipak poseban osjećaj. Uz omiljena Reshadova bosanska jela i ovaj Bajram će dočekati u krugu Sabinine porodice za koju kaže da je kao i njegova, ali i familije od njegovog oca, te uz brojne prijatelje.
