KOLUMNA: Porodični biznisi

Namik Čolaković
Namik Čolaković

Polovinom ove godine u bh. medijima dosta je nezapaženo prošla informacija o rezultatima istraživanja banke KfW o porodičnim kompanijama u Njemačkoj. Ključno zapažanje je da će se u narednih pet godina ili do 2023. godine skoro 840.000 malih i srednjih kompanija u porodičnom vlasništvu suočiti s pitanjem ili dilemom, ko će naslijediti taj biznis.

Istraživanja su pokazala da će se već zaključno s 2020. godinom umiroviti skoro stotinu hiljada poduzetnika, koji još nisu našli rješenje za nastavak poslovanja njihove porodične kompanije.  Krucijalni problem je u tome što ili ne postoje nasljednici ili su premladi ili se jednostavno ne žele baviti tim poslom.

Takva situacija će se bez ikakve sumnje negativno reflektirati na sektor malog i srednjeg poduzetništva, koji je osnova njemačke privrede, jer zapošljava dvije trećine od ukupnog broja zaposlenika i pri tome je zaslužan za trećinu korporativnih prihoda. Naravno, takva rješenja nisu nimalo lagana, nego izrazito kompleksna, tako da su i stavovi još aktivnih poduzetnika podijeljeni, jer prodaju razmatra 42 posto, a 54 posto namjerava kompaniju ostaviti u porodičnom vlasništvu.

Da bi se, makar simplificirano, stekao uvid u kompleksnost toga, neophodno je raščlaniti sintagmu „porodični biznis“.

Porodica se već uvriježeno smatra funadamentom društva i u prilog tome se može iskazati jedna od od njenih definicija, gdje se navodi da je to društvena grupa koju karakterizira zajedničko prebivanje, ekonomska saradnja i reprodukcija. U teorijskim poimanjima, u sklopu isticanja glavnih karakteristika porodice, može se reći da se u tom okviru postavljaju vlastiti interesi ispred interesa drugih, da postoji povezanost članova porodice u kojima su prisutne emocije, lojalnost i pripadnost.

S druge strane, posao ili biznis je termin koji se uobičajno u simplificiranom obliku koristi kao opća oznaka svakog djelovanja koje u sebi sadrži poslovnost, poduzetništvo, trgovinu i zaradu. Svaki biznis bi, vođen zakonitostima tržišne ponude i tražnje, trebao u konačnici producirati profit. Saglasno tome, kao temeljne determinante biznisa slove neizvjesnost, preuzimanje rizika, eksperimentiranje, traganje i istraživanje. Treba napomenuti da je biznis zajednica ljudi s različitim interesima, u kojoj su precizirani ciljevi i zadaci, a interakcija unutar te zajednice treba da donese očekivane rezultate.

Kompariranjem definicija i karakteristika porodice i biznisa, lako je zaključiti kako se radi o dva sistema, koji su međusobno sukobljenih karakteristika i skoro je nemoguće zamisliti spoj toliko različitih sistema i povjerovati kako mogu uspješno koegzistirati. Međutim, praksa pokazuje suprotno i uspješne porodične kompanije širom svijeta djeluju već desecima godina i ukazuju da je to ne samo moguća, nego i poželjna opcija. Pozitivan spoj porodice i biznisa, ukoliko je vođen i pravilno usmjeravan, može izgraditi održiv sistem, koji će uspješno egzistirati i prevladati prenose vlasništva kroz više generacija. Statistički podaci o porodičnim biznisima pokazuju da samo 30 posto ovih kompanija preživi prenos na drugu generaciju, 10 posto na treću, a tri posto na četvrtu generaciju nasljednika.

Posmatrajući ovu problematiku u okviru Bosne i Hercegovine, dostupni statistički podaci ukazuju da je više od 80 posto porodičnih firmi u vlasništvu osnivača, pri čemu više dvije trećine narednom periodu treba da se suoči s generacijskom tranzicijom, angažmanom vanjskih menadžera, odlučivanjem o daljem razvoju ili prodaji i mnogim drugim specifičnim izazovima, karakterističnim za sve porodične kompanije u svijetu.

Na nekim stručnim i naučnim skupovima u Bosni i Hercegovini je tematiziran značaj porodičnih kompanija, na kojima je prevladao zaključak da su one prilika za dugoročnu stabilizaciju, kao i da mogu osigurati održivost i stabilnost domaće privrede u narednim godinama, samo ukoliko se uspješno suoče s izazovima koji ih očekuju. Stoga se i od svih nivoa vlasti očekuje adekvatna podrška razvoju i jačanju porodičnog preduzetništva, jer ono generira veliki postotak GDP kojim se direktno zadovoljavaju potrebe stanovništva, a istodobno može donijeti otvaranje novih radnih mjesta, koje u svijetu ide čak do 60 posto.

S obzirom na to da se kod nas takva i slična istraživanja ne provode organizirano, nema u eteru ni spominjanja potencijalnog problema, u vezi s tranzicijom vlasništva u porodičnim kompanijama u Bosni i Hercegovini, s obzirom na prisutne migracije stanovništva iz zemlje. Dok su u Njemačkoj uključili alarm za taj nadolazeći problem, kod nas on još bez ikakvih objašnjenja nije na dnevnom redu ili prosto rečeno, nemamo šta reći…