Put do Bobovca, najznačajnijeg i najbolje utvrđenog grada srednjovjekovne Bosne, još je priličan izazov. Ako mu prilazite s kakanjske strane, put od Kraljeve Sutjeske do Dragovića, sela ispred oronulog kamenog spavača, nešto je lakši, s manje makadama. Pravac iz Vareša predstavlja pravu avanturu, što je još jedan od dokaza (ne)brige društvene zajednice o svojim znamenitostima, a tako i o selima na padinama planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica, iznad ušća Mijakovske rijeke u Bukovicu, jugozapadno od Vareša.
Kraljevski grad Bobovac nalazi se u zagrljaju sela Mijakovići, Juse i Dragovići. Sastojao se od gornjeg grada s četvrtastom kulom, čiji ostaci i danas postoje, i donjeg grada, na stepeniku nižem oko 20 metara, poligonalnog oblika, oko 40 metara dužine i oko 25 metara širine, od čega se danas raspoznaje dvorište i bunar.
Dinastija Kotromanić
Utvrda bosanskog kralja Stjepana II Kotromanić iz prve polovine 14. vijeka je u prilično lošem stanju. Bobovac je bio vojno i administrativno sjedište bosanskih kraljeva uz Kraljevu Sutjesku, koja je imala više administrativno-politički značaj. U njemu se čuvala kraljevska kruna Bosne. Tu se nalazila i kraljevska grobna kapela, preuređena za tu svrhu od stare bobovačke crkve, vjerovatno po nalogu kralja Stjepana Ostoje.
U njoj su bila sahranjena tri bosanska kralja – Stjepan Ostoja, (1378. – 1418.), Tvrtko II Kotromanić (1380. – 1443.) i Stjepan Tomaš Kotromanić (? – Orihovac, 10. jula 1461.). U dvorskoj kapeli porodice Kotromanić su i grobovi kraljica Kujave i Doroteje, kćeri hrvatsko-slavonskoga bana Ivana Gorjanskog.
Stjepan Tomašević (1461.-1463.), posljednji kralj Bosne, zbog neposredne opasnosti od Osmanlija, koji su grad osvojili u drugoj polovini maja 1463. godine, seli kraljevski dvor u Jajce i prelazi na katoličanstvo. Nastavkom osmanskih osvajanja prema sjeverozapadu Evrope, Bobovac gubi svoj strateški značaj.
Kraljevska grobna kapela je rekonstruirana, ali nekim nepriznatim metodama, tako da je njena vrijednost umanjena. Danas se tu nalazi mauzolej dinastije Kotromanića. Kada već stignete na to mjesto, vidite da je tu bilo dobrih pokušaja revitalizacije ovog prostora, ali je urađeno i dosta štete, poput križa koji dominira unutrašnjošću mauzoleja.
Bobovac bi već zarastao u šaš da nema Udruženja „Čuvari bosanske krune“ iz obližnjih Mijakovića, na čijem čelu je predsjednik te mjesne zajednice Šaban Ibrišimović, čovjek sa sjajnom energijom i ohrabrujućim vizijama.
Turistički procvat
Naporima tog udruženja i Ibrišimovića uređeno je 220 metara staza oko tvrđave, 2010. godine voda s Mujicinog vrela potekla je na Bobovcu, uređena je signalizacija, napravljen objekat turist-biroa sa solarnom rasvjetom. Turistima su ponuđeni i prvi suveniri, a posao je dobila kćerka najvećeg skeptika u turistički procvat ovog kraja. Organiziran je i Bosanski gastro-fest, o kojem se i danas prepričava.
Sve je bilo dobro krenulo, a 10.000 turista, koliko je posjeta zabilježeno, bio je podatak za podstrek i širi angažman društvene zajednice kako općine Vareš, tako i Zeničko-dobojskog kantona, odnosno Vijeća ministara Bosne i Hercegovine.
Bobovac je dat na upravljanje Javnoj ustanovi za kulturu i edukaciju Općine Vareš, koja i sama zavisi od prazne općinske kase, a i kadrovski je krhka. Obećanja je, istina, bilo, ali je izostala konkretna realizacija.
Šaban Ibrišimović sa saradnicima nije odustajao. Komšije je uvjerio da ovaj kraj ima veliki turistički potencijal, vlastitu kuću otvorio je turistima, a za njim su krenuli i drugi Mijakovčani. Mini gastro-fest je danas gotovo svakodnevan u njihovim domovima, a gosti, često članovi diplomatskog kora, prezadovoljni su organskim proizvodima ovog kraja, a domaćini zaradom.
Kameni spavač čeka na milost političara. Mauzolej prokišnjava, a iz Valde ZDK je obećano da će do kraja godine krov biti zamijenjen. Iz Udruženja „Čuvari bosanske krune“ iz Mijakovića se nadaju da neće sve ostati na obećanjima. Bar onih koji se kunu u Bosnu i bosanstvo!
