Konjičko drvorezbarstvo: Namještaj “Braće Nikšić” prepoznao je i UNESCO

PHOTO: VELIJA HASANBEGOVIĆ

Komadi oraha, jasena i trešnje, nakon obrade u njihovim radionicama, postaju umjetnička djela. Tradicija drvorezbarstva u porodici Nikšić iz Konjica datira još iz 19. vijeka, ali je Gano Nikšić, pradjed današnjeg vlasnika Armina Nikšića, zvanično 1920. godine otvorio drvorezbarsku radnju.

Porodičnu tradiciju naslijedio je njegov sin Adem, potom Mukelef, da bi pečat svemu dao Armin Nikšić, koji pripada četvrtoj generaciji drvorezbara. On je porodičnu tradiciju naslijedio 1996. godine, a drvorezbarska radnja „Braća Nikšić“ doživjela je vrhunac iskazivanja časti – Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH proglasila je namještaj ove porodice pokretnim državnim naslijeđem.

Zaštita UNESCO-a

Konjički drvorezbari su predanošću čuvali ostavštinu svojih predaka, pa su 2017. godine bili počastvovani i viješću da je duga tradicija drvorezbarstva stavljena pod zaštitu UNESCO-a. Nakon Zmijanjskog veza, to je drugo dobro iz naše zemlje koje je uvršeno na Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva.

Veliko priznanje pogotovo godi jer tradicionalna izrada namještaja dolazi iz male zemlje kakva je BiH u kojoj se tradicijom, talent i sposobnošću parira modernom dobu.

Nikšići se nisu oslanjali samo na tradiciju, nego su u promoviranju namještaja išli ukorak s vremenom. Adem Nikšić je još u prvoj polovini prošlog vijeka reklamirao svoje proizvode, a namještaj izlagao na sajmovima u velikim gradovima regiona, pa čak i u Parizu.

– Naš namještaj je namijenjen onima koji cijene tradiciju i vole umjetnost, te objektima različitog tipa, koji po svrsi treba da odišu kulturno-historijskim vrijednostima ovog podneblja. Radimo tacne, kutijice za nakit, tavle, sehare, stalke za svijećnjake, rahlje za Kur’an, peškune (šestougaone stolove), ćošnjake, rafe, sećije, škrablje, suvenire po narudžbi, bosanske sobe, spavaće sobe, trpezarijske garniture – kaže Armin Nikšić.

Nikšić se trudi da konjičkom drvorezbarstvu „udahne“ dodatni štih. Kod njega rade sinovi majstora koji su radili s njegovim ocem, tako da je to skoro porodični odnos. Tvrdi da se vrhunskim majstorom može postati za pet godina rada, a uskoro bi se ova vještina trebala početi izučavati na Visokoj školi za turizam i menadžment u Konjicu, koju je osnovao prof. dr. Refik Hebibović.

S osmijehom govori i da njegov sin Mirza pokazuje afinitet prema drvorezbarstvu. Drugi je razred srednje škole i aktivan je košarkaš, kao i kćerka Azra, juniorska reprezentativka BiH i članica ženskog košarkaškog kluba „Play off“. Supruga Emira je, kaže, zadužena za papirologiju.

Već u Evropskoj uniji

Rekli smo da se koriste najbolji komadi, oraha, javora i trešnje, jer za obradu treba tvrdo drvo. Zašto onda ne i hrast, ili grab, koji su još tvrđi? Naš domaćin tvrdi da nisu dobri za obradu, koja je podijeljena u faze.

– Prva je crtanje ornamenata, potom slijedi nakucavanje posebno pravljenim alatima. U trećoj fazi je obrada dlijetima, a četvrta je – cifranje, odnosno ponavljanje nekih od radnji – objašnjava Nikšić.

Za izradu jednog većeg peškuna treba pet dana. Za sećije, spavaće sobe, trpezarije… mnogo više. Kupaca ne manjka, bez obzira što je, kad poredimo običan namještaj, nešto skuplji. Mušterije su službenici većine ambasada u Bosni i Hercegovini. Dijelovi namještaja su u Zavičajnom muzeju u Konjicu, krase kancelarije kompanija Igman, Bekto precisa, Rijaseta Islamske zajednicu u BiH, Kulu Husein-kapetana Gradaščevića u Gradačcu… Rade suvenire s logom za kompaniju Bosnalijek. Sve bez podrške države, na šta Armin Nikšić šaljivo kaže:

– Mi smo već u Evropi, otvorili smo put poltičarima. Neka rade našim tempom, slijede naš put i da što prije uvedu zemlju u EU. Mi ćemo ih dočekati – kaže on.