Pored formiranja vlasti, najviše eksponirane domeće top teme su iseljavanje iz zemlje i dolazak migranata. Paradoksalno je što je krajnji cilj, i domaćih državljana koji napuštaju BiH i stranih migranata koji su se neplanirano zaustavili u BiH, isti – razvijene zemlje EU.
Masovne međunarodne migracije, koje se ponajprije tumače kao reakcija na ekstremne globalne nejednakosti u dostignutom stepenu ekonomskog razvoja, proizvele su veliki utjecaj na način života građana EU, tako da se stavovi javnosti i političara i dalje nalaze između dviju krajnosti, od potpunog neprijateljstva prema migrantima obojenog ksenofobijom i rasizmom, do stava liberalnih krugova za koje je to etički imperativ, odnosno poslovnih krugova za koje je to ekonomski racionalno.
Atraktivnost tog krajnjeg migrantskog cilja se najbolje ogleda kroz aktualno stanje na tržištu radne kroz podatke koji su publicirani u ovogodišnjem Pregledu zaposlenosti i socijalnih kretanja u Evropi, koji izlazi pod patronatom Evropske komisije. Tu je potvrđeno kontinuirano povećavanje ekonomske aktivnosti sa 240,7 milona osoba koji imaju posao, što je rekordna razina zaposlenosti u Evropskoj uniji i pri tome se konstatira da je stopa nezaposlenosti povijesno niska, a broj osoba kojima prijeti siromaštvo sve manji.
Vrijedno je istaknuti da je Evropska komisija, kao jedna od tri temeljne institucije EU, aktivno uključena u rješavanje svih problema zaposlenosti i socijalnih kretanja koji su detektirani u godišnjim pregledima, tako da shodno tome i usmjerava više sredstava za ulaganja u ljude. U prilog tome se mogu istaknuti neke od najprominentnijih novih inicijativa i instrumenata: Evropski socijalni fonda plus (ESF+), poboljšani Evropski fond za prilagođavanje globalizaciji (EGF), Program vještina za Evropu, program Digitalna Evropa, daljnje jačanje programa Erasmus i Evropske snage solidarnosti, što sve u konačnici treba doprinijeti postizanju projektiranih ciljeva.
Fenomen radnih migracija u razvijene zemlje sa prosperitetnom ekonomijom, visokom potražnjom radne snage, visokim platama, kao i dobro uređenim pravnim sistemom, prvenstveno se tumači se kroz razvijanje snažnih privlačnih faktora kojim postaju primamljive za migrante iz zemalja s niskom stopom zaposlenosti, niskim platama, stagnirajućom privredom, kriznim političkim sistemima i etničkim ili religijskim ugnjetavanjem. Uzimajući još u obzir činjenicu da stanovništvo razvijenih zemalja rapidno stari i smanjuje se, onda svi pomenuti faktori dovode do induciranja migracija, jer postoji obostrana potreba.
Postoji više teorija koji objašnjavaju ekonomske migracije, ali za ovu priliku može se pomenuti jedna od njih – teorija dualnog tržišta rada, čiji je glavni predstavnik Piore, američki ekonomist i profesor ekonomije i političkih nauka. Njegovo polazište je pretpostavka da uzroci međunarodne migracije radne snage nisu nizak dohodak ili visoka nezaposlenost emigracijske zemlje, nego stalno prisutna tražnja za inozemnim radnicima u imigracijskim, ekonomski razvijenim zemljama.
U ovoj teoriji se starta od segmentacije tržišta rada – na poslove na višem nivou hijerarhije zanimanja i poslove na nižem nivou hijerarhije. Shodno tome, u razvijenim zemljama je na tržištima rada izražena tražnja za radnom snagom koja je spremna raditi nižerangirane poslove, iz ranga „3D“ (dirty, dangerous, difficult jobs), koji se karakteriziraju kao prljavi, opasni i teški. Domicilno stanovništvo zemalja u koje ekonomski migranti dolaze nema afinitet za rad na tim poslovima, nego su zainteresirani za dobro plaćena zanimanja, jer ih njihova zarada u principu društveno rangira.
Obzirom da najam domaće radne snage za „3D“ poslove podrazumijeva veće izdvajanje zbog većih satnica, poslodavci se prije odlučuju na zapošljavanje imigranata koji prihvataju nižu satnicu. Imigranti su se pokazali kao znatno fleksibilniji u prihvatanju nepovoljnijih radnih uvjeta u odnosu na domaću radnu snagu, koja je zaštićena reguliranim radnim uvjetima od strane sindikata. Slijedi zaključak, da nepristajanje državljana zemlje u koju dolaze migranti da rade niskorangirane poslove otvara imigrantima prostor za pronalaženje posla, povećavajući njihov očekivani dohodak.
Zemlje jugoistočne Evrope ne spadaju u prostore koje su ciljna destinacija ekonomskih migranata, ali je evidentno da se i na ovim prostorima na tržištu rada dešavaju promjene, jer su domaće kompanije u nedostatku radne snage već počele sa angažiranjem stranih državljana. Zakonska regulativa za radno angažiranje stranaca predviđa izdavanje radne dozvole u okviru godišnjih kvota, čime je kontroliran import strane radne snage. Međutim, stvarno iskazane potrebe za nedostajućom radnom snagom dovele do promjena i već se u susjedstvu nagovještava ukidanje kvota i potpuna liberalizacija uvoza radne snage.
Sve ovo ukazuje da nije zgoreg podsjetiti se na Ezopovu izreku: „Gdje su potrebne ruke, riječi su suvišne“.
