KOLUMNA: EU preferira razvoj ekoturizma u BiH

Eko selo Čardaci
Namik Čolaković

Jutro prosječnog bh. građanina uglavnom počinje kafom i čitanjem vijesti s različitih portala i društvenih mreža. Tematika svih top vijesti, informacija, kolumni i uredničkih tekstova je vezana za virtuoze s političke scene, koji vrlo uspješno kormilare informativnim prostorom i uvijek pronalaze načine za privlačenje pažnje. U konglomeratu informacija o tim likovima i strukturama koji ih podražavaju pojavi se svaki mjesec i poneka optimistička informacija o uspjesima bh. sportista i povećanju turističkih dolazaka na ove prostore.

Zapravo, turizam sve više postaje privredna grana koja prednjači po stopama rasta, jer usporedni podaci ukazuju na izuzetne kvantitativne pomake. Takvi pozitivni trendovi su izazvali pažnju i u strukturama EU, koja je odlučila finansijski podržati sektor turizma u Bosni i Hercegovini  i to avanturistički turizam, eko zone, kulturne i prirodne staze. U pozivu za finansiranje projekata istaknuta su dva prioriteta: kulturni turizam u vezi sa UNESCO zaštićenom materijalnom i nematerijalnom baštinom u BiH i turizam na otvorenom (Outdoor) na lokacijama duž Via Dinarica zelene linije u BiH.

Fokus na finansiranje ovih oblasti sugerira da su kreatori globalnih turističkih politika prepoznali postojanje pravog spektra prirodnih i kulturnih atraktivnosti i da ih žele uključiti u turističku ponudu. Zapravo, istaknuti ciljani prioriteti za finansiranje ukazuju na tendenciju ka razvoju ekoturizma, odnosno privlačenju društveno osviještenih gostiju koji podupiru zaštitu prirode i okoliša, kao i kulturnu baštinu lokalne zajednice na destinaciji koju su odabrali. Osnovna razlika ekoturizma, u odnosu na druge turističke proizvode, zasnovane na prirodnim turističkim resursima, leži u motivaciji za obrazovanjem i učenjem o prirodi i ekosistemima. Dok ekoturizam ostvaruje korist za zaštitu područja i lokalne zajednice u ekološkoj, ekonomskoj i sociokulturnoj sferi, dotle putovanje u prirodu predstavljaju pasivno upoznavanje i uživanje u očuvanoj prirodi i njenim estetskim svojstvima, to jest namijenjeno je samo zadovoljavanju pojedinih turističkih potreba.

Projekcije Svjetske turističke organizacije ukazuju da će se broj ekoturista značajno povećati u narednim godinama i to naročito u Evropi. Prosječan ekoturist dolazi iz redova menadžera, viših službenika i studenata koji u ekoturističkoj destinaciji troše 44 posto više od turista koji posjećuju uobičajena odredišta masovnog turizma. Jedna od karakteristika ekoturista je da nisu pokazali osjetljivost na cijene, ali su pokazali da su vrlo osjetljivi na odnos vrijednosti za novac. Putuju u prosjeku dva do pet puta godišnje i ne preferiraju posebno neku od sezona (zimsku ili ljetnu).

U turističkim intinererima BiH dosada nije kotirala kao relevantna ekoturistička destinacija i realno nije bilo stvarnih ekonomskih poticaja razvoju ekoturizma. Kad bi se napravila SWOT matrica o stanju i perspektivama ekoturizma u BiH, sigurno je da bi neke od ključnih slabosti bile: nedostatak marketinga  u turizmu, nedostatak kvalitetnih smještajnih jedinica, nepostojanje državnih i poreskih podsticaja za turistički sektor,  nedostatak kvalitetnih kadrova za tu vrstu turizma, nedostatak ili slab kvalitet turističkih proizvoda i ponude dodatnih sadržaja, prisustvo sive ekonomije i neefikasan sistem kontrole, slaba saobraćajna infrastruktura, niska uređenost javnih površina. Takvo stanje u negativnom kontekstu mogu dopuniti i različiti ekološki problemi, kao što su požari i nedovoljna posvećenost zbrinjavanju smeća usljed povećanja broja turista, ilegalna gradnja i saturacija.

Sve se ovo naravno može promijeniti, ali je za ostvarivanje koncepta ekoturizma neophodna je kooperacija i koordinacija ključnih aktera u koje se svrstavaju svi institucionalni nivoi upravljanja, agencije, turoperatori, ekokonačišta, lokalne zajednice,  nevladine organizacije i razvojne agencije.

Time se ukazuje da turističke razvojne politike moraju preferirati mjere koje će stvarati uslove za investiranje u receptivne kapacitete i poticanje ulaganja lokalnog stanovništva, osiguravati dodatne prihode lokalnom stanovništvu kroz stimuliranje proizvodnje hrane koja će se plasirati kroz lokalne trgovine, inicirati ponudu različitih usluga i otvaranje tradicionalnih obrta. Te poticajne mjere svakako trebaju biti usmjerene na zapošljavanje lokalne radne snage, prvenstveno lokalnih turističkih vodiča, prevodilaca, građevinara, zaštitara prirode….

Pri tome svi mogu ostvariti korist. Turisti ostvaruju korist, jer turističke destinacije koji imaju eko oznaku pružaju kvalitetniju uslugu. Poslovni subjekti i turističke destinacije  mogu značajno smanjiti troškove poslovanja, povećati znanja i kompetencije u primjeni novih tehnologija, ostvariti lakši pristup finansiranju iz vanjskih izvora i stvoriti prepoznatljiv brend. Koristi za državu se ogledaju u smanjivanju socijalnih izdvajanja države, dok standardizacija i eko-označavanje pomažu u promociji i održavanju pozicije na turističkim rankinzima.