Udruženje žena „Emina“ iz Ustikoline: Stranci oduševljeni ajvarom i slatkom od oguljenih šljiva

Kada su se, nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, Jasmina Šahović sa svojom porodicom vratila u selo Filipovići kod Ustikoline, ni slutila nije da će se njena prvobitna ideja o uzgoju voća i povrća za vlastite potrebe, proširiti i van granica naše zemlje.

Danas, 12 godina poslije, za teglice u kojima se kriju slasne delicije vrhunskog kvaliteta, nastale po receptima vrijednih ruku žena iz Ustikoline, u našoj zemlji znaju svi.

A, sve je, kaže Jasmina, počelo 2005. godine posjetom predstavnika humanitarne organizacije CEFA koji su, obilazeći povratnička sela, kušali hranu koju su im nudile domaćice.

Organska hrana

– Probali su džemove, pekmeze, ajvare, salate…, ali se Italijanu Paulu Bolseciniju posebno svidjelo slatko od oguljenih šljiva, pa je jednu teglicu poslao u sjedište Slow food Foundation for Biodiversity (Fondacija za bioraznovrsnost), svjetske organizacije koja štiti tipične lokalne proizvode. Bili su oduševljeni okusom, pa su 2004. poslali predstavnike. Još četiri žene iz Goražda i ja dogovorile smo se sa njima da sa tim proizvodom dođemo na sajam organske hrane u Torinu. U Italiju smo ponijele 500 teglica, a kući se vratile praznih cekera. Sve smo prodale jer se posjetiocima sajma itekako svidio proizvod – govori Jasmina.

Nedugo zatim, u Ustikolini je osnovano Udruženje, pod nazivom „Emina”, koje danas okuplja desetak žena. Ugovor o saradnji sa Slow food Foundation for Biodiversity, koji je tada potpisan, traje i danas.

Jasmina nam otkriva da od 400 certifikata, koje je ova Fondacija dodijelila proizvođačima organske hrane u svijetu i time zaštitila te proizvode, dva su završila i u našoj zemlji – za slatko od oguljenih šljiva iz Ustikoline i sir iz mijeha iz Nevesinja.

Saznajemo da svaka članica sama uzgaja voće i povrće, a onda od tih plodova, na tradicionalan način, priprema salate, ajvare, pinđure, pekmeze, džemove, slatka, sokove…

– Uzgajamo sve, a najviše crvenu papriku, poznatu kao “ajvarušu”, patlidžan, mrkvu, peršun, bijeli luk, paradajz, kupus. Od njih pravimo ajvar – pečeni i bareni. Od paprika još pravimo i razne salate, pinđur, paradajz sos, kečap, đuveč, a kiselimo i krastavice – nabraja Jasmina koju smo u prizemlju njene porodične kuće u Ustikolini, čiji je jedan dio pretvorila u sjedište Udruženja, ali i radni prostor za pripremu zimnice, zatekli kako pravi ajvar.

Iako je majstor i za slatku zimnicu, kaže kako je ova godina jedna od lošijih zbog mraza proteklog proljeća, ali i ljetne suše.

– Slabo nam je ove godine rodilo voće, šljiva gotovo da nije ni bilo, pa smo pripremu slatke zimnice sveli na minimum. Naravno, iskoristile smo ono što je bilo. Proljetos smo pravile sok od zohve i ruže “šećerke” koju sami uzgajamo, pekmez i sok od drijenjka i jabuka, džem i sok od malina, a kad ima šljiva onda pravimo pekmez, bestilj, sok, slatko  – objašnjava Šahović.

Vrijeme za odmor

Jasminin radni dan počinje oko šest sati ujutro, a završava kasno navečer. Tako je kaže, od marta, pa sve do početka decembra. Hvali nam se kako je prošle godine napunila 1.500 tegli paprikama punjenim kupusom, 2.000 tegli džemova, slatka između 1.000 i 2.000…  Januar i februar su za odmor, ali i planove kako proširiti proizvodnju i povećati kvalitet.

– Ako hoćete da vam svi pohvale proizvod, morate se stalno truditi. Posla uvijek ima, a i potražnja je, hvala Bogu, odlična. Ljudi se jednostavno, kako vrijeme odmiče, okreću zdravom načinu prehrane – kaže Šahović.

Hrana koju pripremaju članice ovog Udruženja do sada su obišle mnoge sajmove, gradove i države. Od Italije, preko Francuske, Bugarske, Albanije, do Hrvatske, Makedonije… Kao pokloni familiji i dragim prijateljima teglice sa čarobnim sadržajem stigle su i do Amerike i Australije. O kvaliteti proizvoda svakodnevno brinu tako što uzorke redovno šalju na analize.

– Vodimo računa o svemu, a to znači da sjeme koje stavljamo u zemlju mora biti prirodno, autohtono, naše, s ovih prostora. Ne radimo na principu da, ako ove godine nije rodilo voće, odemo kod nekoga na pijacu kupimo, primjera radi, šljivu, od nje napravimo bestilj ili slatko, a onda ga prodajemo pod našom etiketom. To nije ono što želimo, i zbog čega nas ljudi prepoznaju i cijene – ističe Šahović.