Turski umjetnik Semih Büyükkol: Kao student organizirao izložbe, a zaradu slao u ratom izmučenu BiH

Semih Büyükkol

Pred njegovim djelima posmatrač zanijemi. Zanijemi pred ljepotom onoga što vidi ispred sebe, ali zanijemi i dok se u njemu sukobljavaju pitanje “kako” i “sumnja” da je to ljudska ruka uopće mogla napraviti. Jer, “likovi” s slikarskih platana turskog umjetnika Semiha Büyükkola djeluju kao da će svakog trenutka progovoriti, ili da su tu kako bi posmatrali svoje posjetioce, a ne obratno! Njegovim mostovima kao da možete prošetati, prirodu osjetiti, u objekte ući…

Toliko realizma dovodi do gubitka veze sa stvarnošću, a istovremeno budi divljenje prema majstorstvu kakvo se rijetko viđa. Ukratko, Semihova djela vas hipnotiziraju! Upoznali smo ga u Turskoj, u Adani, a razgovarali u Sarajevu, u bašti Gazi Husrev-begovog Hanikaha, gdje je kao gost Internacionalne umjetničke kolonije Sarajevo došao da bh. javnosti predstavi svoju čaroliju. Semih je svjetski putnik, izlagao je i izlaže širom svijeta, a radi i kao vanredni profesor na Akadeniz univerzitetu u Antaliji.

Prvi put ste u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini. Koliko ste znali o BiH prije dolaska, i da li su se Vaša razmišljanja podudarila sa stvarnošću?

– Puno sam putovao po inostranstvu, međutim kada sam stigao u Sarajevo, nisam imao osjećaj da sam negdje otputovao, nego da sam došao u svoju kuću. Razlog su iste kulturne vrijednosti i kulturno naslijeđe koje je BiH dobila od Osmanlija, ali i srdačnost ljudi. Svi su me dočekali s osmijehom, i to je utjecalo da se osjećam kao kod kuće. Prije nego što sam došao, nikakva istraživanja nisam pravio. Za vrijeme studija, 90-ih godina, dok je ovdje buktio rat, prvi sam put čuo za BiH i tada je sve ono što se ovdje dešavalo ostavilo velike tragove na mene, kao i kod svih Turaka. Bio sam student prve godine. Ja i moje kolege razmišljali smo na koji način možemo pomoći, na koji način možemo biti uz građane BiH. Radili smo ono što smo najbolje znali. Slikali, otvarali izložbe, a novac od prodaje slika slali u ratom izmučenu BiH.

Hvala Vam na tome. No, spomenuli ste da ste puno putovali, a u neformalnom razgovoru istakli da je sarajevska kolonija posebna, pa ne mogu da ne pitam šta Vas je to oduševilo?

– Da, posebna je jer smo slobodni i komotni, atmosfera je divna kao i sve što nas okružuje. Gospođa Mirsada Baljić, organizatorica kolonije, mnogo je gostoprimljiva, izuzetno dobar domaćin, uvijek je nasmijana, i sve ove njene osobine s kvalitetnom organizacijom, utječu da se realizuju izuzetno dobra djela. U ovoj izuzetnoj profesionalnoj koloniji stvorila se i nevjerovatno dobra sinergija između mene i mojih kolega, također profesora sa uglednih akademija.

Tema kolonije bila je “Čarolije Bosne i Hercegovine”. Koje čarolije ste spoznali tokom boravka u BiH?

– Čim sam izašao iz aviona, prvo što me oduševilo je priroda, a onda srdačnost ljudi. A kako sam počeo hodati gradom, oduševilo me kako su ljudi ovdje savršeno uklopili sadašnji život s kulturnim naslijeđem. Duh prošlosti se još osjeti, ali sav taj modernizam mu savršeno pristaje.

Hoćete da kažete da Istok i Zapad u Sarajevu savršeno funkcionišu?

– Sintentiziraju. U tom smislu da. Kada sam došao na Baščaršiju, kao da sam se vratio u neki stari film ili kao da sam u vremeplovu. Međutim, to je tako dobro sintentizirano – kulturno naslijeđe i moderan život. Od toga se nije odustalo, a novo se prihvatilo.

Našli smo zanimljiv podatak u Vašoj biografiji. Rođeni te u Švicarskoj, a odrasli u Turskoj. Kako ste uskladili taj miks Istoka i Zapada u sebi, je li Vam Sarajevo poslužilo kao inspiracija?

– Rođen sam na zapadu, ali moji roditelji su Turci. Iako sam rođen na zapadu, ja sam u porodici odrastao s turskim vrijednostima. Tako da se nikada nisam odvojio od te kulturne tradicije. Baš u onom djetinjstvu, kada se počinje formirati ličnost, tada sam se vratio u Tursku, tako da nikakve kulturne i socijalne vrijednosti zemlje u kojoj sam rođen nisu utjecale na mene.

Koliko dugo ste na likovnoj sceni i jeste li oduvijek bili odani realizmu?

– Na sceni sam već 27 godina i nikada se nisam odvojio od realističnog shvatanja slikarstva. Počeo sam s nadrealizmom i slikao sve što je u mojoj podsvijesti već postojalo. Dobar sam posmatrač, a radoznalost prema čovjeku odvela me u slikanje ljudskih portreta. Međutim, ne u klasičnom izrazu, jer nisu to samo portreti. U njima možete vidjeti sve ono što je doživljeno, odnosno sve što je doživio čovjek kojeg sam naslikao. Njegove tuge, pritiske, psihološke nedoumice, duhovno stanje. To je odražavanje duhovnog i fizičog stanja čovjeka, sa svim mukama, problemima, nedoumicama. Nije to običan portret.

S obzirom na to da ste toliko oduševljeni Sarajevom i BiH možemo li očekivati da ćete se vratiti ili da ćete u svojoj zemlji napraviti  izložbu inspirisanu Sarajevom i BiH?

– Volio bih da ponovo dođem da sintentiziram sve ove kulturne čarolije, volio bih da imam izložbu o tome, a volio bih i da moje kolege iz Turske ovdje dođu i pokazuju svoje umjetničke radove. Kulturne vrijednosti, priroda, karakter ljudi, sve je to isto u BiH i Turskoj, i kada na to tako gledamo, mi smo braća. Slike koje radim ionako nisu iz drugih podneblja, vrlo su bliske tradicije, iz istog miljea, i kulturne vrijednosti koje pokazujem u slikama zajedničke su – bosanske i turske.

Želja Semiha Büyükkola da se ponovo vrati u Sarajevo bit će ispunjena. Po završetku našeg intervjua saznali smo da će naredne godine imati samostalnu izložbu u bh. prijestolnici. Naime, u organizaciji Turske ambasade u BiH, Semih će na proljeće, u aprilu, izlagati u galeriji “Preporod“.