U vikinškoj kući, u selu Stipanići kod Tomislavgrada, dočekuje nas Stipe Pleić. Sjedi na drvenom tronu obučen u odijelo vikinga i želi nam dobrodošlicu. Sam ulazak u kuću odvlači vas daleko u prošlost, među narod koji je prije mnogo vijekova živio u Skandinaviji. Sve je u njihovom znaku – sjekire, štitovi, mačevi, lukovi i strijele, zastave…
Zovu ga bosanski viking, hercegovački viking, viking iz Tomislavgrada, a njemu je najdraže kada mu kažu da je viking iz Duvna. Bila kako bilo, nakon života u Njemačkoj vratio se u rodno selo. Stari objekat u dvorištu porodične kuće pretvorio je u vikinšku kuću i počeo izradu sjekira. Kaže da je ljubav prema sjekirama starija od vikinške ideje.
Posjete sajmovima
– Rođen sam u ovom selu i kao dijete čuvao sam stoku u ovim krajevima. U to vrijeme svi smo imali neki nožić ili malu sjekiru, igrali se s drvetom, bacali ih. Tako se rodila ljubav prema bacanju sjekire – kaže nam Stipe.
S druge strane, ljubav prema vikinzima pojavila se nakon serije „Vikinzi“.
-Uvodna scena, prije početka svake epizode, kada sjekira pada u vodu nagnala me da pokušam napraviti istu takvu sjekiru. Iz nekoliko pokušaja sam uspio, ali me zahvatila neka neodoljiva želja da nastavim izrađivati sjekire i ostalo oružje koje se pojavljuje u toj seriji. Serija je bila okidač da uđem u ovu priču, ali nikada nisam mislio da će to otići ovako daleko. Serija me toliko zaludjela da sam je gledao najmanje 20 puta – kaže kroz smijeh.
Ljubav prema sjekirama savršeno se uklopila s vikinškom prošlošću i mitologijom.
-Sjekire sam počeo izrađivati prije sedam godina i žao mi je što nisam brojao koliko sam ih napravio, ali više od 1.000 sigurno. Prva sjekira koju sam izradio zauzima posebno mjesto u mojoj kući. Radim razne oblike sjekira, posebno ih ukrašavam pirografijom – ističe on.
Sam početak nije naišao na odobravanje okoline i obitelji. Ljudi su ga čudno gledali, podsmjehivali se.
-Najčešći komentari su bili kako ljudi lete na mjesec, a ja izrađujem sjekire. Međutim, imam susjeda, akademskog slikara, Antu Braovca Antića. Jednom me pitao može li pogledati moje radove. Bilo mi je drago što je neko iskazao interes. Dugo je gledao sjekire bez riječi. Imao sam tremu, bojao se loših komentara. Kada je završio kazao mi je: „Od ovog trenutka nemoj ništa u životu raditi osim izrade sjekira“. Kako sam samo bio sretan – kaže Stipe.
Prema njegovim riječima, Ante ga je nagovorio da ode na božićni sajam koji se održavao u Tomislavgradu i predstavi svoje radove.
-Iznenadio me veliki interes posjetitelja. Nakon toga, sa svojim sjekirama i vikinškom opremom krenuo sam na srednjovjekovne sajmove kojih je sve više u BiH. Posjećujem i sajmove rukotvorina, ali i sve druge na koje me pozovu – naglašava Stipe.
U to vrijeme nije imao veliko znanje o vikinzima, pa je morao više istraživati.
-Ono što sam u početku znao je da ima sličnosti s germanskom mitologijom, ali to je bilo izuzetno malo. Onda sam krenuo istraživati u literaturi, putem interneta, ali i kroz seriju. Naučio sam puno – kaže on.
Turistička priča
Ljubav prema vikinzima nikada ga nije odvela u Skandinaviju, ali kaže da ima želju posjetiti Norvešku i Dansku. Ipak, plan mu je prvo posjetiti najveće okupljanje vikinga koje se, kako kaže, ne dešava u Skandinaviji, već u Poljskoj.
-Ostvarit ću tu želju kao što sam sebi ispunio i želju da napravim vikinški brod. Prije tri godine sam to uradio i brod je imao porinuće u Buško jezero. To je bilo ostvarenje vikinškog sna – ističe.
Osim sjekira Stipe izrađuje i lukove, stolice, štitove kojim je okitio brod. Kaže da su sjekire na prodaju, osim tih nekoliko koje čuva za sebe.
-Cijena sjekire nije fiksna i zavisi od mnogo faktora. Teško mi je reći cijenu kada ih ima različitih veličina i oblika. Sve je stvar dogovora – kaže Stipe kroz smijeh.
S obizrom da je ovo i turistička priča, dolaze mu posjetitelji, bacaju sjekire, uživaju u dašku vikinške prošlosti.
-Dolaze mi ljudi iz naše okoline, iz Sarajeva ih ima mnogo. Tu su i planinari koji idu na Čvrsnicu, a i Dalmatinci su mi česti gosti. Ima i naših ljudi koji žive u zapadnoj Evropi. Uglavnom, ulaz je besplatan i svi koji želi bacati sjekire i naučiti kako se to radi dobro su došli. Ja im odmah kažem da neće otići odavde dok ne nauče bacati – kaže Stipe.
Sve ovo natjeralo ga je da „uozbilji“ cijelu priču. Uvijek je imao želju napraviti lijepu drvenu kućicu u dvorištu. U trenutku naše posjete, trajali su radovi na kućici.
-Ljudi mi dolaze, zabavljaju se i često pitaju imaju li gdje prespavati. S ovom kućicom ponudit ću im i tu mogućnost – kaže on.
Antistresna terapija
Bacanje sjekira je jako popularan sport u Americi, Kanadi i zapadnoj Evropi. Stipe kaže da ga doktori preporučuju kao antistresnu terapiju.
-Ja sam prvi u BiH osnovao Udrugu i klub bacača sjekira. Pokušavam taj sport popularizirati u našoj zemlji. Nažalost, trenutno nema drugih klubova u BiH, a u Hrvatskoj ima jedan koliko ja znam – kaže Stipe.
