Osim kamene ćuprije, Neretve, raftinga, tavle, Titovog bunkera, drvorezbarstva, Konjic je prepoznatljiv i po rodnoj kući Zulfikara Zuke Džumhura, putopisca, slikara i karikaturiste, koji i danas živi u sjećanju ne samo Konjičana, već i brojnih poštovalaca njegovog djela širom BiH.
Zukina rodna kuća depandans je Zavičajnog muzeja Konjic, a sadrži fundus od autentičnog namještaja, koji su izradili konjički drvorezbari i ukrašen je prelijepim tradicionalniim motivima. U vitirinama su i dijelovi prepoznatljive Zukine garderobe, mnoštvo literarne građe – objavljenih i neobjavljenih autorskih tekstova ovog hodoljuba, njegove porodice, pa do fotografija na kojima su najznačajniji Zukini prijatelji, pisci i brojni umjetnici s kojima se susretao tokom života.
Unikatni stil
U okviru posjete Zavičajnom muzeju organizira se, po želji gostiju, i posjeta depandansa rodne kuće Zuke Džumhura. Dokaz da će Zuko živjeti dok je Konjičana su posjetioci koji obilaze njegovu kuću. Smiju se njegovim karikaturama i citatima, dive njegovim slikarskim djelima, uživaju slušajući anegdote o njegovom životu, a svakom ko poželi pogledati ono što je ostalo iza Zuke, vrata njegove rodne kuće rado otvore uposlenici Zavičajnog muzeja Konjic.
– Najviše nam dolaze školarci i ljudi koji su poznavali Zuku. Prošle godine smo za nekih mjesec i po imali otprilike 1.500 školskih posjeta, što nas posebno raduje – kaže nam Sabira Šahinović, kustos Zavičajnog muzeja Konjic i prezentator u Zukinoj rodnoj kući.
Kuća izgleda gotovo identično kao za života neprevaziđenog putopisca, karikaturiste, slikara, reditelja, pisca, TV scenariste, velikog humaniste i čuvara naše baštine. Iza velikih vrata od hrastovine i kamenog zida, iz avlije popločane riječnim kamenom izbija zelenilo, a stara drvena ulazna vrata kriju autentične i tradicionalne motive unutrašnjosti kuće.
– Veliku zahvalnost dugujemo Zukinom prijatelju i i čovjeku zaljubljenom u umjetnost, Safetu Hebiboviću, koji nam donirao više od 500 kopiranih karikatura. Svaka od ovih karikatura je priča za sebe, a odlikuje ih unikatan Zukin stil – objašnjava kustosica.
Originalna Zukina garderoba, pogotovo kaputi „đubretarci“, po kojima je bio prepoznatljiv, vraća nas u njegovu osebujnu interpretaciju umjetnosti, lagani jezik kojim je govorio… Često je govorio da slavi bježanje u putopise, slikarstvo i čitanje, jer “umjetnost je izmišljena da se imamo gdje skloniti od teškog rada i još težeg života”.
Uz hiljade Bosanaca i Hercegovaca, koji godišnje posjete Zukinu kuću, stranci se također zanimaju za njegov rad jer, kažu nam Konjičani, drugačije reaguju na karikaturu kao umjetnički izraz.
Ugledna porodica
Karikatura je u BiH kroz historiju imala veliku moć utjecaja na društvo i vlast, bila je svojevrsni korektiv, danas su šaljivi crteži kao forma političke i društvene satire gotovo prognani s novinskih strana. Zukine karikature, nasuprot tome, i danas su prepoznatljive i žive kao dokaz vremena u kojem su se ljudi divili ovoj umjetnosti.
Zuko Džumhur potiče iz stare ugledne ulemanske porodice. Otac mu je Abduselam Džumhur, a majka Vasvija. Rođen je 1920. u Konjicu. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Beogradu, a višu gimnaziju u Sarajevu 1939. godine. Počeo je studirati pravo, ali je zbog nemirnog duha prešao na Likovnu akademiju i završio je u klasi Petra Dobrovića. Objavio je više od 10.000 karikatura. Napisao je scenarij za više kratkih i tri igrana filma. Radio je 35 scenografija za pozorište, a posljednjih deset godina radio je na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije „Hodoljublje“.
I pored takvog životnog opusa ostao je skroman, a nuđeno mu je da živi u vili Ive Andrića u Herceg Novom. U ovom gradu je proveo posljednje godine sa svojom suprugom Vezirom i umro 27. novembra 1989. godine, a prema vlastitoj želji pokopan je u rodnom Konjicu, koji ljubomorno čuva uspomenu na ovog hodoljupca.
