Skip to content Skip to footer

Prilog za razumijevanje teorije igara

Namik Čolaković, prof. dr. ekonomskih nauka

Teorija igara je matematička teorija o odlučivanju učesnika u konkurentskom okruženju, putem koje se mogu vršiti analize društvenih pojava. Ova teorija je jedan od načina na koji se mogu tumačiti ili anticipirati ponašanja i odluke u konfliktnim situacijama, odnosno u situacijama kada konačno rješenje nekog problema ne zavisi samo od odluke jednog učesnika, nego i od stavova ostalih učesnika.

Takve situacije najčešće karakterizira stanje u kojem učesnici imaju sasvim suprotne stavove i svaki od njih iz toga nastoji izvući maksimalnu korist. S obzirom na to da je nepredvidivo i okruženje unutar kojeg egzistira neki problem, za njegovo rješavanje nije dovoljno poznavanje isključivo matematičkih znanja, nego je potreban multidiciplinaran pristup, koji uključuje i druge nauke, kao što su ekonomija, psihologija, sociologija. Kolika se važnost u ekonomiji pridaje teoriji igara najbolje pokazuje činjenica da je Thomasu Schellingu i Robertu Aumannu dodijeljena Nobelova nagrada 2005. godine za doprinos u razumijevanju konflikta i saradnje uz pomoć teorije igara.

Osnovni elementi ove teorije su igrači, akcije ili potezi, zatim koristi koje se ostvare izborom određenih strategija i na kraju set informacija sa kojima raspolažu igrači. Naznačeni elementi čine “rules of the game” ili pravila igre.

Svaki igrač će insistirati na maksimiziranju vlastitih koristi i pri tome krojiti strategiju koji će naredni potez povući na osnovu raspoloživih informacija. Svi igrači su svjesni da na konačan ishod njihove  akcije ne utječu samo oni, nego i akcije ostalih igrača. Ishod igre je rezultat, koji je produkt svih pomenutih varijabli.  Nakon što svaki igrač odabere svoju strategiju, dobija se kombinacija strategija koja se zove ravnoteža.

Funkcioniranje ove teorije može se matematički postaviti i dokazati, ali se isto tako može ilustrirati kroz mnoštvo primjera. Jedan od takvih je budžetska dilema, koja može pomoći u dobijanju odgovora na pitanje zbog čega vlade u kojima ima više stranaka troše više od vlada u kojima ima manje stranaka (1). Pretpostavka je da dvije stranke čine vladajuću koaliciju  i da su postigle dogovor o fiskalnoj politici koji predviđa da se potrošnja dijeli u skladu sa izbornom snagom.

Svaka stranka ima dvije opcije, može da poštuje dogovor ili da ga ne poštuje, tražeći povećanje potrošnje samo za sebe, što u konačnici može dovesti povećanja nivoa potrošnje iznad dogovorene. Ukoliko jedna od stranaka odluči poštovati dogovor, a druga to načelno prihvati i onda neposredno prije usvajanja budžeta promijeni stav za one budžetske stavke koje koriste samo njihovom biračkom tijelu, tada se prva stranka u slučaju neprihvatanja suočava sa raspadom koalicije i prijevremenim izborima. Naravno svaka od tih stranaka je i veto igrač, što znači da može povući svoje ministre iz rada vlade i time uzrokovati zastoj u radu, odnosno njen pad.

Da bi izbjegla raspad koalicije, prva stranka takođe može odustati od fiskalnog dogovora, tražeći recipročno povećanje javne potrošnje u onim oblastima za koje pretpostavlja da će koristiti njenom biračkom tijelu. Ako se postigne dogovor, koalicija opstaje i uspostavlja se ravnoteža, koja podrazumijeva ukupno povećavanje javne potrošnje.

Naravno, svaka sličnost sa bosanskohercegovačkom zbiljom je sasvim slučajna, a ako i postoji, onda se za to mogu okriviti John von Neumann i Oskar Morgenstern, koji su još polovinom 20. stoljeća razvili osnovne principe teorije igara kao matematičko – ekonomske discipline koja modelira situacije takmičenja i saradnji različitih pojedinaca i uobličili je u djelu “Teorija igara i ekonomsko ponašanje”.

1. Ovaj primjer je „posuđen“ iz knjige Pavlović, D. Teorija igara – Osnovne igre i primjena, FPN Univerziteta u Beogradu, Beograd, 2015, str.111-114

Leave a comment

0/100