Skip to content Skip to footer

Planinar Adis Čingić: Popeti se na krov svijeta samo je pola pređenog puta

Svaki put poslije ekspedicije kažem da neću više nikada, ali nakon nekog vremena javi se želja koja me tjera da samo o tome razmišljam. Već sad planiram novu za maj i to u Sjevernu Ameriku, na planinu Denali. To je stil života, počinje svoju priču Adis Čingić.

Čingić je Sarajlija, planinar i zaljubljenik u ekstremne sportove i osnivač udruženja za promovisanje kulture boravka u prirodi i planinarenja “Stopa”. Životni cilj mu je popeti se na svih sedam najvećih vrhova na sedam kontinenata, a dosad se uspio popeti na tri.

– Uvijek me nešto vuklo ka visinama, a već sa 16 godina skakao sam padobranom iz aviona. Ali kako toga poslije rata više nije bilo, adrenalin sam pronašao u planinarenju. Zahvaljujući prijatelju Branimiru Grigorijeviću, počeo sam se time ozbiljnije baviti – priča Čingić.

Prije devet godina uputio se na ekspediciju na Himalaje, na Island Peak, vrh visok 6.200 metara. Ekspedicija je trajala više od dvadeset dana. Nakon prvog iskustva, krenuo je u novi poduhvat, Argentina i planina Aconcugua, visoka 6.962 metra. Apetiti su polako rasli, pa se odlučio okušati i u penjanju na više od 8.000 metara. Kakav je zapravo osjećaj biti na vrhu?

– Ne znam, uvijek plačem!? Ne mogu opisati tu emociju. To je samo pola puta. Najteže slijedi u povratku, jer 80 posto nesreća dogodi se upravo prilikom silaska sa vrha – uvjerava nas.

Noge i tijelo, kaže, polako otkazuju, a zbog nedostatka kisika, dođe do omamljenosti i pospanosti. Važna je disciplina, a priroda se mora poštovati. Tereni s velikim nagibima stvaraju lavinu. Mogu se predvidjeti rezanjem i vađenjem snijega, ali se mora imati na umu da se protiv prirode ne može, u što se Adis uvjerio na Cho Oya ekspediciji prije sedam godina.

– U podnožju Himalaja živi narod Šerpasi, koji su došli iz istočnih predjela Tibeta. Prilično su niski, ali posjeduju nevjerovatnu snagu. Na ovim ekspedicijama oni su nosači. Brinu se i o nabavci i pripremi hrane, podižu i sklapaju šatore. Vjeruju da na vrhu Himalaja borave bogovi i stupiti u njihovo svetilište može da izazove božanski bijes, svakojake nesreće i slabu žetvu. Zbog toga mnogi od njih zastanu i ne prilaze samom vrhu kada dovedu “sahibe” do njega. Kada čuješ lavinu, ne možeš biti ravnodušan, ali je bolje kada je čuješ, jer u suprotnom može biti pogubno – upozorava Čingić.

Kod noćnih izlazaka iz šatora mora vladati oprez. Uvijek se treba zavezati i nositi cepin sa sobom zbog novih naslaga snijega, koje vas mogu “progutati”. Više je, ipak, pozitivnih priča.

– Prošle godine bio sam vođa ekspedicije na Kilimanjaro, vrh visine 5.895 metara. Bilo nas je 13, a 12 se uspjelo popeti. Posebno mi je drago da je sa nama bio i momak iz Brčkog, koji je bez noge. To su stvari koje se pamte – na kraju će naš sagovornik.

Leave a comment

0/100