KOLUMNA: Multiplikativni efekti turizma

Namik Čolaković
Namik Čolaković, prof. dr. ekonomskih nauka

Pojam multiplikator nastao je od latinske riječi multiplicare, što ima značenje umnožiti ili općenito povećati, a u ekonomskoj teoriji izražava kvantitativni odnos promjene egzogenih varijabli (veličina investicija, potrošnje, izvoza i drugih veličina) na promjene endogenih varijabli (agregatna potražnja, nacionalni dohodak ili zaposlenost). S obzirom na različit intenzitet zavisnosti tih varijabli, multiplikativni efekt je različit i može biti višestruko veći nego što je početna promjena.

Ako se postavi pitanje zašto je ovaj tekst počeo definicijom pojma multiplikator, inicijacija je bila usko povezana s učestalim spominjanjem turizma kao prosperitetne privredne grane, u različitim časopisima, priručnicima, internetskim portalima, ali i službenim publikacijama. U toj tvrdnji je apsolutno nesporan privredni karakter turizma, ali se može sporiti riječ grana.

Naime, po definiciji turizam je skup odnosa i pojava koje nastaju za vrijeme putovanja i boravka turista u nekoj turističkoj destinaciji. Ukoliko se to promatra s ekonomskog aspekta, onda je taj skup sastavljen od niza interakcija između turističke ponude i turističke tražnje, čiji se rezultat uspješnosti mjeri kroz turističku potrošnju. Stoga je polazna tačka istraživanja svih ekonomskih efekata turizma,  upravo turističke potrošnja, odnosno dio lične potrošnje turista namijenjene putovanju i boravku izvan mjesta stalnog boravka radi odmora, zabave, rehabilitacije, itd.

Nivo te potrošnje najvećim dijelom zavisi od toga kolika je sklonost turista ka potrošnji i svakako od kvaliteta roba i usluga koje nude brojni akteri ukupne turističke ponude. A iz te mase ponude mogu se izdvojiti neke djelatnosti koje spadaju u najuži krug zadovoljenja turističkih potreba i apsorbuju najveći dio potrošnje turista: ugostiteljstvo, trgovina, saobraćaj, turističke agencije… Uz te osnovne uz turizam se vežu i druge djelatnosti, kao što su prehrambena industrija, poljoprivreda, građevinarstvo, školstvo, zdravstvo, posredovanje u prometu nekretninama, a općenito teško je i pronaći neku privrednu djelatnost  koja se ne može povezati sa turističkim aktivnostima. U skladu s tim i turistička potrošnja se može promatrati kao jedan dio ukupnog prihoda svake od tih grana, osim turističkog posredovanja, gdje predstavlja cjelokupni izvor prihoda.

Povećanje turističkog prometa i potrošnje u ugostiteljstvu, saobraćaju, trgovini i turističkim preduzećima posredno se odražava i na povećanje obima proizvodnje u raznim granama industrije, u poljoprivredi, zanatstvu, zatim na povećanje zaposlenosti i društvenog proizvoda u tim djelatnostima. Multipliciranje turističke potrošnje se zasniva i proizilazi iz međuzavisnosti privrednih djelatnosti i finalne potrošnje. Pri utvrđivanju multiplikativnih efekata mora se uzeti u obzir da novac koji su strani turisti potrošili u ugostiteljstvu, trgovini i saobraćaju izlazi iz tih djelatnosti, prelijevajući se u industriju, poljoprivredu i druge privredne grane, kao i finalnu potrošnju. Radi toga je je novac podložan svim imanentnostima koje djeluju u okviru ovih djelatnosti. Sve ovo navodi na stav da turizam nikako ne treba poistovijetiti sa jednom privrednom granom, jer je on po suštini skup različitih privrednih grana i djelatnosti.

Kvantificiranje udjela svake od tih djelatnosti u ukupnoj turističkoj potrošnji je vrlo kompleksno i suštinski je aproksimacija, jer je u tom izračunu potrebno iz ukupnog prihoda svake od tih djelatnosti odvojiti tekuću potrošnju domicilnog stanovništva od ukupne turističke potrošnje. A onda je iz te ukupne turističke potrošnje neophodno izdvojiti potrošnju domaćih od potrošnje inostranih turista, jer je bitno različit njihov utjecaj na privredu zemlje.

Ako domaći turisti svoj dio lične potrošnje troše u okviru granica svoje zemlje, onda se ostvarenom potrošnjom ne povećava niti smanjuje nacionalni proizvod, jer se na taj način vrši preraspodjela već stečenog dijela ličnog dohotka u vandomicilnom prostoru. S druge strane, inostrani turisti unose u odabranu turističku zemlju dio sredstava svoje lične potrošnje, sa napomenom da su ta lična primanja stekli u svojoj domicilnoj zemlji. Time je došlo do odliva novčane mase iz emitivne zemlje i istodobno do priliva u receptivnu turističku zemlju, te direktnog povećanja njenog nacionalnog dohotka. Konačan rezultat pokazuje bilanca odnosa sa inostranstvom.

Sve ovo ukazuje da je krajnje vrijeme da se i u Bosni i Hercegovini počnu saznavati i iskorištavati sve prednosti koje turizam donosi svojom razvojnom propulzivnošću. S obzirom na to da je sada jedan od prioritetnih zadataka ekonomske politike kvalitetno prestruktuiranje privrede, to je pogodan trenutak za izgrađivanje dugoročnije politike unaprjeđenja međunarodne razmjene, a naročito razvojem turističke privrede i izvozom usluga, kako bi oni postali trajna transformacija privrednih kretanja.