Kako je IT stručnjak iz Microsofta postao majstor za figurice od fondana

Kada su se 2016. odlučili upustiti u pripremu mafina, dvojica mladih Sarajlija ni slutila nisu na kakav će odjek naići slastice koje izlaze iz njihovih darovitih ruku.

Danas, dvije godine poslije, za Amara Pecara, Tarika Demirovića i njihov “Slatki budžak” znaju mnogi Bosanci i Hercegovci. Njihove delicije, koje, kada ih pogledate, više liče na umjetnička djela, koja biste rado stavili na policu ili komodu kao ukras, nego na nešto što biste tog trenutka trebali pojesti, otišle su i van BiH, u Hrvatsku, Srbiju, Austriju, Italiju, kao pokloni kojima se svi vesele.

Težak početak

Od prvobitne “mafinerije”, u kojoj ste mogli naručiti šarene cupcake, “Slatki budžak”, na zahtjev i oduševljenje svojih mušterija, danas proizvodi i torte – čokoladne i voćne, ali i popse koji su na partyjima sve više traženi fini zalogaji.

– Kako znam za sebe, volim pripremati kolače, a kako su mi mnogi govorili da imam i dara, počeo sam polako razmišljati o tome – zašto u Sarajevu ne bismo počeli jednu slatku priču jer tada u gradu zaista niste imali nešto slično probati, osim kolača u kojima je obavezan sastojak margarin, a koje nude slastičarne na Baščaršiji. Pomislio sam: „Zašto ne bih počeo praviti i za druge, a ne samo za sebe, porodicu i prijatelje”. Tako je sve i krenulo – kaže Amar.

– Od prvog dana vodimo računa o svakoj sitnici. Samo na receptima za cupcake radili smo tri mjeseca. Sjećam se, pravili smo, pa bacali, jer nije ono što smo željeli. Nakon tri mjeseca slaganja ukusa, postigli smo cilj, i od tada recepte ne mijenjamo – prisjeća se Amar početaka.

Nisu Amar, koji je po zanimanju kozmetičar, a ni Tarik, diplomirani ekonomista, imali nikakvih dodirnih tačaka s poslastičarstvom, osim one mladalačke želje da probaju nešto drugačije, da se otisnu u nešto novo, pokušaju svom gradu donijeti ono što do tada nije imao…

Kao i svaki, početak je bio težak i neizvjestan. Danas Amar i Tarik, u svojoj maloj radionici, odlično funkcioniraju. Svako zna svoj posao. Amar smišlja recepte, priprema slastice i kreme, a Tarik je zadužen za “višnju na torti” – završni dio, ukrašavanje, ništa manje važan, mnogi bi rekli, presudan, najvažniji dio posla, koji daje pečat vanjskom izgledu delicije.

Nekadašnji uposlenik BH Telecoma, u kojem je radio šest i po godina kao IT stručnjak, a potom u Microsoftu, ali i neke projekte za Apple, danas je majstor za figurice od fondana.

– Na početku je Amar sve radio. Ja sam bio zadužen za marketinški dio, ali kada je posao krenuo i kada smo uvidjeli da jedan čovjek ne može sve stići, odlučio sam i sebe ubaciti u pogon, iako ustvari, u tom trenutku, nisam ni znao šta bih ja to mogao raditi. Ne zato što nemam talenta za pripremu, nego zato što ne volim jesti slatko, a smatram da čovjek mora voljeti nešto da bi u tome bio dobar. Rekao sam Amaru da neke stvari mogu naučiti, ali u tome neće biti onog tajnog sastojka – ljubavi. A onda sam se dosjetio fondana, jer su mušterije već počele naručivati slatkiše s ukrasima. Odlučio sam probati, napravio sam sovu koju i danas čuvamo. Sada pravim svašta, Gargamela, Mašu i medu, rodu…, uglavnom su to likovi iz crtića – otkriva uz osmijeh Demirović.

Namirnice koje koriste u izradi slastica, a koje su vrhunskog kvaliteta, Amar i Tarik uglavnom nabavljaju u BiH, a fondan stiže iz Italije.

– Imamo puno ideja i mogli bismo puno toga raditi, ali kod nas je nažalost još teško doći do nekih proizvoda, a nabavka u inostranstvu traži vrijeme, ali i puno košta. Ipak, mi smo zadovoljni. Ono što ne želimo je da ovu našu malu priču, u koju smo se unijeli do posljednjeg detalja, omasovimo, jer tada to više ne bi bilo ono što smo zamišljali, željeli, a i kvalitet bi se sigurno izgubio. Zbog toga imamo mjeru. U prosjeku dnevno napravimo tri torte, muffine ne brojimo jer radimo po narudžbi – ističu ova dvojica zanimljivih momaka.

Isplati se rizikovati

Oni su puni planova za budućnost, a jedan od njih je i “Putujući Slatki budžak”, ali i škola rada s fondanom.

– “Putujući Slatki budžak” podrazumijeva putovanje u neki drugi grad, gdje bismo tri-četiri dana predstavljali i pokazivali ono što radimo. Na ideju smo došli jer imamo jako puno poziva iz drugih gradova, naročito iz Beograda. Kada je riječ o drugoj ideji, bez imalo lažne skromnosti mogu reći da sam dostigao nivo u izradi figurica od fondana, s obzirom na to da nisam školovan za to. Sada mi je želja to znanje prenijeti na druge, da ljudima pokažem osnove, jer sam shvatio da nama, u mnogim stvarima, upravo to fali – objašnjava Demirović.

Poručili su mladima u BiH da se ne ustručavaju prezentirati svoje ideje i riskirati.

– Našoj omladini nažalost, cilj je posao u državnoj firmi, a to je pogrešno. Ja sam imao taj posao i napustio sam ga, jer se rad i trud u takvom okruženju cijene na mikro nivou. Ne tvrdim da svako sada treba ući u privatni biznis, ali BiH ima jako puno talentiranih ljudi koji bi, uz rad, red i disciplinu, mogli pokrenuti poslove i živjeti lijepo od svog rada. Neko je pametan davno rekao: “Novac je u zraku, samo treba pružiti ruku i dohvatiti ga”. Zaista je tako, jer sam se sam uvjerio u to – kaže Demirović.