Inat kuća – priča o bosanskoj tvrdoglavosti, inatu i upornosti

Inat kuća FOTO: VELIJA HASANBEGOVIĆ

Brojne građevine i mjesta u Sarajevu kriju zanimljivu priču o svom nastanku, a jedna od najinteresantnijih je Inat kuća koja se nalazi uz samu Šeher-ćehajinu ćupriju, pored Bentbaše.

Ova građevina koja predstavlja vrijedan kulturno-historijski objekat pod zaštitom Zavoda za zaštitu kulturnohistorijskog naslijeđe, simbol je bosanske tvrdoglavosti, inata i upornosti, pa je zbog toga prozvana “Inat kućom”. Nekada se nalazila na desnoj strani Miljacke, na mjestu koje danas krasi Vijećnica, da bi kasnije, dio po dio, bila prebačena na drugu stranu rijeke.

Izgradnja Vijećnice

Ova kuća izgrađena je sredinom 17. vijeka, a dospjela je u centar pozornosti u periodu kada je počela izgradnja Vijećnice (1892-1894) i uspostavljanje tramvajske stanice u njenoj neposrednoj blizini.

– Kada su austrougarske vlasti odlučile da prave Vijećnicu, javila se potreba za uklanjanjem nekoliko tadašnjih objekata na toj lokaciji. Među tim objektima su bila dva hana, te ova kuća. Kuća nije u prvi mah smetala za gradnju Vijećnice, već je zasmetala kasnije zbog razvoja tramvajskog saobraćaja.  U tadašnjem regulacionom planu bilo je planirano da se izvrši regulacija Miljacke, da se napravi Vijećnica, da Apelov kej (današnja Obala Kulina bana) bude glavna ulica i da se na toj trasi uspostavi tramvajski saobraćaj. Mnogi historičari pišu da je kuća smetala gradnji Vijećnice, ali to nije tačno, smetala je samo saobraćajnoj, odnosno tramvajskoj liniji. Vijećnica je zvanično predata u upotrebu 1896. godine, a na nekim fotografijama se vidi da je Inat kuća bila tada tu pored – priča Mufid Garibija, poznati sarajevski arhitekta i odličan poznavalac historije glavnog grada BiH.

Austrougarska vlast tražila je da otkupi tu kuću, kao i druge objekte koji su stajali na putu njihovim planovima. Međutim, kada su se vlasniku ove kuće, starom Benderiji, obratili za kupovinu, on je to žustro odbio. Čak su mu nudili znatno više novca nego što vrijedi, ali on nikako nije želio prodati kuću. Jedino što su se na kraju sa vlasnikom uspjeli dogovoriti bilo je da se kuća, čerpić po čerpić, prenese na drugu obalu, te da mu se pored toga da i kesa dukata.

– Benderija je bio tvrdoglav čovjek, ali ne u smislu gluposti, već tvrdoglav u smislu pameti. Znao je dobro kakav lokalitet daje, znao je šta gubi i tražio je da mu se nadomjesti novcem, odnosno kesom dukata i da se ona prenese na drugu stranu. Dobio je i kuću i dukate. Znao je da će na novoj lokaciji dobiti ljepši pogled na Šeher-ćehajinu ćupriju, Vijećnicu i Miljacku u koju je bio zaljubljen – priča Garibija.

Prenošenje kuće

Dodaje kako su se dijelovi kuće polako prebacivali s jedne na drugu stranu kako bi ona ostala gotovo ista.

– Neki detalji nisu mogli biti prebačeni, ali dosta toga jeste. Benderija je pomno gledao njeno prenošenje. Često bi stajao na sredini mosta, zapalio bi lulu, naslonio se na ogradu i posmatrao radove, a prenošenje ove kuće bila je prava atrakcija za Sarajlije – govori Garibija, dodavši da je kuća izgrađena od drveta i čerpića.

Krov je pokriven ćeremidom, vrstom crijepa kojom je u vrijeme Osmanlija bio pokriven veliki broj kuća i dućana na Baščaršiji.

Kuća je promijenila mnogo vlasnika od Benderije do danas, a od 1997. godine u njoj se nalazi renomirani nacionalni restoran. Prvobitno je imala prizemlje i prvi sprat, a kasnije je dograđena. U unutrašnjosti je zadržan bosanski autentični izgled. Cijeli ambijent podsjeća na bosanske kuće građene u osmansko doba. Preovladavaju drvo, sećije, mali stolovi i stolice. U uglovima su sehare, na policama staro bosansko suđe poput ibrika. Rasvjeta je uređena na starinski način, a stihovi sevdalinke, tradicionalne bosanske pjesme, pojačavaju cjelokupni utisak.