Uskom cestom i prašnjavim makadamom od Fojnice prema očaravajućem, ali nedovoljno poznatom prirodnom dragulju – slapovima Kozice, prolazi se kroz nekoliko gotovo napuštenih sela zajedničkog imena Pridola. Nekada je tu bilo stotine stanovnika, a danas gotovo da se mogu najbrojati na prste obje ruke.
Vladići, Dragačići, Vukeljići, Živčići, Majdan, Botun, Rizvići, Kozica, Podstijena… U svakom od ovih sela tek pokoji stanovnik, a uglavnom svi oni pored poljoprivrede žive i od proizvodnje drvenog uglja. Na svakih nekoliko metara pored puta vire iz zemlje male ćumurane ili žege, kako su se nekada zvale, a mještani u njima na isti način kao i prije nekoliko stotina godina proizvode ćumur.
U Dragačićima srećemo Irfana Drinića koji slaže drva i priprema se da u svojoj žegi zapali drvo iz kojeg će ubrzo nastati najkvalitetniji ugalj.
Bukovo drvo
– Mojoj žegi ima 15-ak godina, a pravi se od cigle. Poredaš drva, napuniš je, zapališ, zatvoriš, ima željezni poklopac, stavi se malo pijeska ili zemlje odozgo i onda samo da dim ide. Svakih šest sati se loži… Sirovo drvo gori duže, a kada je suhlje, onda treba nekih sedam dana da nastane ugalj. Ovo je sve bukovo drvo, mada se mogu koristiti i ostala drva, ali najbolje i najkvalitnije je bukovo i grab – priča nam Drinić dok slaže drva.
Pojašnjava da je ovakav ugalj, koji se pravi na tradicionalni način u starim ćumuranama najkvalitetniji i najzdraviji.
– To je sigurno ćumur prve lige. U ovom nema nikakvih primjesa, a one kocke što naši ljudi kupuju za roštilj, prave se od prašine koja ostaje i u kocku stavljaju ljepilo. To nikako nije zdravo – ističe Drinić, dodajući da se još kvalitetniji ćumur dobijao u najstarijim ćumuranama koje su pravljene pod zemljom.
Pojašnjava nam i kako zna kada je ćumur gotov.
– Kada se zapali žega, ide bijeli dim iz nje, kad pođe plav dim da ide, ima šipka koja se gurne kroz lulu i vidiš ćumur kad izađe, kakav je i onda znaš – priča stanovnik Dragačića.
Dok nam pokazuje vreće koje puni gotovim ugljem, govori kako u ćumuranu stane 10 metara drva, a da od toga dobije od 190 do 215 vreća koje sadrže od 12 do 15 kila ćumura, u zavisnosti od vremena.
U poslu mu pomažu i sinovi. Najmlađi sin Hamza tek treba da krene u školu, dok su dvojica starijih Haris i Adem nezaposleni iako su završili školu za farmaceutskog tehničara.
Život od poljoprivrede
– Znate kako je, oni ne mogu nigdje naći posao u svojoj struci. Haris je položio i državni ispit, ali nema posla. Obojica onda meni ovdje pomažu, a Haris i konobariše u Fojnici. Mi pored ovoga i sijemo, ovdje sve uspijeva. Ima borovnica i trešanja, moglo se nedavno nabrati za jedan kvart Sarajeva, toliko je toga rodilo, ali je od kiše brzo propalo. Jedino s malinama imamo problem. Jedan dan kad nam je Bog dao sunce, umjesto tad da beremo, oni nemaju ambalaže i gajbe, onda počne kiša i propadnu. Tako nam je 500 kila malina istruhlo – priča on.
Govori da su sela u ovom kraju ostala pusta iako se u njima može fino živjeti od poljoprivrede i proizvodnje ćumura.
– Ko hoće da radi, može. U ovom predjelu srednje Bosne je raj. Ovdje i kad rode gljive, zna se desiti da ljudi za tri-četri mjeseca zarade do 7.000 KM od vrganja. Nažalost, malo nas je ostalo. U Majdanu je bila škola, prodavnice, ambulante, danas samo zidovi stoje, ljudi su otišli trbuhom za kruhom. Da se općina potrudi da se uredi put, koliko bi turista išlo na jezero i na slapove, žena i ja bismo napravili objekat, pekli bismo pitu i druga jela, da ljudi imaju gdje sjesti, odmoriti, onda bi bilo za svakooga još više posla – smatra Drinić.
