Umjetnost ne priznaje podjele. Umjetnost slavi razlike. Umjetnost svijet čini ljepšim mjestom, a umjetnici svojim djelovanjem oplemenjuju prostor na kojem djeluju. To vrlo uspješno čini i ugledna turska umjetnica, profesorica Gazi Univerziteta u Ankari Birsen Yildirim Çeken koja je proteklih dana boravila u bh. prijestolnici kao gošća 6. Internacionalne umjetničke kolonije “Sarajevo 2018.”
Birsen je na umjetničkoj sceni četiri decenije, poznata je kao slikarica plave boje, ali i kao organizatorica brojnih kolonija i kolektivnih izložbi internacionalnog karaktera. No, svoj rad posebno je posvetila povezivanju turskih i bosanskih umjetnika, produbljujući tako veze između dvije prijateljske zemlje.
Sa Birsen smo razgovarali u prelijepom ambijentu Gazi Husrev-begovog Hanikaha, a dobro raspoložena umjetnica odmah nam se “požalila” da su Sarajevo i Mostar zarobili njeno srce, zbog čega je hercegovački grad na Neretvi i završio na njenim djelima.
– Na sarajevskoj koloniji bila sam i ranije. Dolazim treći put, ali uvijek s novim doživljajima i emocijama. Uz arhitektonsku građu i atmosferu koja vlada, ukrštaju se razne kulture i religije, i to me posebno nadahnjuje. Pozitivno utječe na mene i to što su ljudi veoma srdačni i gostoljubivi – istakla je Çeken.
BiH i Turska imaju zajedničku historiju i tradiciju. Vjerujem da je to, uz sve što ste naveli, doprinijelo da se osjećate kao kod kuće.
– Da, i to je veoma bitno. Uopće se nisam osjećala kao stranac. Ni ja, ni moje kolege iz Turske. Učestvujemo na raznim kolonijama i predstavljamo Tursku kao umjetnici, ali nigdje se nismo osjetili ovoliko kao kod kuće, kao kada dolazimo u BiH. Upravo zbog te bliske zajedničke prošlosti. Tu je mnogo građevina koje su nastale za vrijeme Osmanlija. Imamo istu ili dosta sličnu hranu, začini su veoma bliski, i priroda i klima također… Zahvalnost dugujemo i Mirsadi Baljić, organizatorici sarajevske kolonije, koja je doprinijela da se osjećamo kao kod kuće. Želim joj uputiti i čestitke što u kontinuitetu održava koloniju, na koju uvijek dolaze drugi umjetnici, jer kolonije su jako bitne. Tu dolaze različiti umjetnici koji sa sobom donose svoju kulturu i tradiciju. Oni razmjenjuju svoja iskustva kao umjetnici, ali i iskustva kulture iz podneblja iz kojih dolaze.
U Turskoj veoma uspješno vodite nekoliko kolonija, o kojima se u superlativu priča po umjetničkim krugovima, kako zbog izvrsne organizacije, tako i zbog i gostoprimstva koje pružate. Vaši gosti su umjetnici iz cijelog svijeta, a među njima, redovno i naši, Bosanci i Hercegovci.
– U posljednje vrijeme u mnogim zemljama organizuje se veliki broj kolonija. Međutim nisu sve na istom umjetničkom i estetskom nivou. Nisu sve istog kvaliteta. Naša je prednost što smo akademici, profesori na univerzitetima i na međunarodnom planu i unutar Turske, pa su i kolonije koje mi organizujemo najkvalitetnije. Da bi postigli ovaj kvalitet, da bi kvalitetnu koloniju mogli organizovati potrebna je podrška, i zato nas državne institucije i općine podržavaju. Ja i moj kolega Gültekin Akengin organizujemo međunarodne kolonije i izložbe. Do sada smo organizovali kolonije u Ankari, Istanbuli, Urfi, Adani, Rizeu. Uvijek biramo dobre umjetnike, dobre kao ličnosti, ali i da u umjetnosti imaju svoj identitet. Umjetnike s identitetom i ličnošću dakle. Zato i način na koji Mirsada organizuje i njen pogled na umjetnike koje poziva, odabir i preciznost veoma liči na moju.
Kod nas je kultura uvijek na posljednjem mjestu, no podržavaju li baš sve državne institucije i općine kulturu u Turskoj? Kakav je položaj umjetnika u Vašoj zemlji?
– Uglavnom da. Naprimjer, u Adani su sve oni organizovali i finansirali, kao i u Rizeu. Bitno je i da oni koji nas podržavaju vole umjetnost. Sarađujemo samo sa takvima. Mi dajemo uvjete pod kojima se trebaju održavati kolonije, i ako oni to prihvate, onda ulazimo u organizaciju. Sve mora biti najbolje kvalitete, boje, materijali, čak vršimo osiguranje umjetnika za vrijeme kolonije… Zbog čega to tražimo od općina koje nas finansiraju? Umjetnici da bi mogli da budu produktivni, moraju biti sretni i zadovoljni. Položaj umjetnika u Turskoj jako je dobar.
Velika historijska ličnost Mustafa Kemal Ataturk bio je prvi koji je organizovao kolonije u Turskoj. Razmišljam da je možda i taj podatak doprinio senzibilitetu kod vlasti da Vas podržavaju…
-Zahvaljujem se na tom pitanju. Najvjerovatnije je proisteklo iz općeg utiska u svijetu da sadašnja vlast u Turskoj ne prihvata principe Ataturka i onoga što je on gradio. Međutim, u Turskoj nije onako kako izgleda izvani.
Kada se kod Vas probudila ljubav za slikarstvom, za umjetnošću? Šta je ono što Vas najviše inspirira?
– U Turskoj ljubav prema umjetnosti, otkrivanje dara umjetničkog, počinje od malih nogu, kada porodice primjećuju to kod svoje djece. U najmanju ruku tako se desilo kod mene. Ja sam završila i umjetničku gimnaziju. Nakon što sam završila fakultet radila sam realističke radove i tada sam bila poznata kao umjetnica akvarela, a nakon toga sam prešla na ulje. Pola klasično i apstraktno u kombinaciji. Sada kombiniram malo apstrakcije i malo realizma u svojim radovima i poznata sam kao umjetnica plave boje. Na svim mojim umjetničkim djelima uvijek ima plava i turkoazna boja, i nikad se nisam odvojila od prirode. Priroda je uvijek dio mojih radova.
Kao profesorica, ali i uspješna umjetnica, šta savjetujete svojim studentima?
– Prvo što im savjetujem je da je ljepota u jednostavnosti. Estetika je u jednostavnosti. Druga stvar koju im savjetujem je boja. Trebaju izuzetno dobro poznavati boju.
