Smješten na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, stoljećima vjerni čuvar nemirnih bosanskih granica, Bihać je bio i ostao istureno krajište na vjetrometini krvavih ratova i sukoba velikih svjetskih carstava. Grad je smješten u kotlini na obalama najčišće rijeke na Balkanu koja mu daje posebnu čar i stoljećima mami uzdahe brojnih posjetilaca, ali i samih Bišćana, koji su, odrastajući uz ljepote Une, stvarali i skladali najljepša umjetnička djela.
Prvi dokument u kojem se spominje Bihać kao grad potječe iz 1260. godine. Iz njega se može vidjeti da je Bihać znatno stariji, jer se već spominje kao utvrđeni grad. U dokumentu „Bela IV“, ugarsko-hrvatski kralj daje Topuskoj opatiji zemlju nekog Bridislava i Ludugara, po imenu „Crala“ (Kralje), sa šumom, ribnjacima i pašnjacima, da ova opatija na njoj uredi svoj posjed.
Ta zemlja, koja se nalazi sjeverno od Bihaća, Topuskoj opatiji služit će za izdržavanje u gradu, gdje su oni već počeli graditi kuće i tornjeve za odbranu, smještenog na otoku sv. Ladislava. Pretpostavlja se da je već na tom otoku postojao grad i da se izgradnja koja se spominje odnosi na njegovo bolje utvrđivanje prema istočnim granicama, odnosno prema bosanskoj državi.
Nema dovoljno podataka o tome kako je Bihać izgledao u 13. stoljeću. Historičarima je poznato da je u tom razdoblju grad imao sedam crkava, među kojima je najveća bila gradska crkva sv. Antuna. U istom se stoljeću spominju i dominikanci, koji su imali samostan u blizini gradske crkve, zbog čega većina historičara smatra da je crkva sv. Antuna bila njihova crkva. Osmanlijskim osvajanjem Bihaća 1592. godine ta je crkva pretvorena u džamiju koja dobila naziv Fethija (osvojena). Osim dominikanaca, u 14. stoljeću u Bihaću se spominju i franjevci, koji su imali crkvu sv. Marije i svoj samostan.
Na osnovu kasnijih podataka, posebno onih iz 16. stoljeća, zaključuje se da je Bihać sagrađen na umjetnom otoku, opasan bedemima na kojima se nalaze puškarnice okruglog i četverokutnog izgleda. Bihaćka tvrđava imala je kupasti krov, što je vidljivo iz srednjovjekovnog grba. U grad se ulazilo kroz troja vrata: onih prema Izačiću, Zavalju i Uni.
S obzirom na to da je historija grada protkana različitim kulturama, religijama i običajima, svaka od tih kultura ostavila je na njega neizbrisiv trag. Kulturno-historijsko naslijeđe i danas Bihać čini privlačnim ljubiteljima univerzalnih vrijednosti. Kapetanova kula, crkva sv. Ante Padovanskog, nekad jedna od najvećih katoličkih bogomolja, turbe koje potječe iz vremena austrougarske okupacije Bihaća (izgrađeno u čast palim braniocima grada), džamija Fethija i bedemi koji još prkose vremenu podsjećajući na davna vremena ponosa i slave, najvredniji su kulturno-historijski spomenici u samom centru grada.
Najznačajniji je ostatak osmanskog Bihaća Kapetanova kula, čije se vrijeme izgradnje može smjestiti na početak 18. stoljeća. Dolaskom austrougarskih vlasti u Bihać 1878. godine, Kapetanova kula je, adaptacijom unutrašnjeg prostora 1889. godine, pretvorena u okružni zatvor.
Dolaskom Austro-Ugarske, arhitektonski identitet grada postepeno se mijenjao. Bihać se polako transformirao u moderni evropski grad s novim građevinskim stilovima i načinima gradnje. Romanika, gotika, historicizam, pseudomorski stil, secesija, bosanski slog i neorenesansa stilovi su koji su tokom historije obilježili arhitekturu grada Bihaća. Taj šareni Bihać raskršće je na kojem se sve miješa i iznova nastaje kao izvorno i unikatno. On je spoj prirodnih blagodati i mnoštva ljudskih napora.
