Ostrožac predstavlja jedan od simbola Bosanske krajine i svakako je jedan od najpoznatijih starih gradova u Bosni i Hercegovini. Iako određene pretpostavke idu u smjeru da se ovdje nalazila gradina starijeg željeznog doba, historiju Ostrošca pouzdano možemo pratiti tek od srednjeg vijeka. Smješten na stijeni koja predstavlja sastavni dio kanjona Une, na oko 379 metara nadmorske visine, grad je u srednjem vijeku kontrolirao put koji je išao dolinom Une ali i širi prostor u dubini njegovog zaleđa.
Prvi pouzdan pisani trag koji svjedoči o postojanju Ostrošca je isprava, od 2. novembra 1321. godine, gdje se navodi da su Ostrožac, pred Zagrebačkim kaptolom, kupili knezovi Blagajski Babonići, Nikola III i Dujam. Upravo Babonići predstavljaju najpoznatije srednjovjekovne gospodare grada Ostrošca pa je tako njegova sudbina neraskidivo vezana za sudbinu ove plemićke porodice.
Begov konak
Vlast Babonića nad Ostrošcom je potrajala do kraja 14. vijeka, kada ovaj grad dolazi u doticaj s bosanskim vlasteoskim rodom Hrvatinića. Naime, 1395. godine ugarski kralj Sigismund oduzeo je Babonićima Krupu i Ostrožac i naredne godine ustupio banu Vuku Vukčiću Hrvatiniću, bratu Hrvoja Vukčića Hrvatinića.
Ostrožac je pod kontrolom Hrvatinića ostao najkasnije do 1406. kada se pouzdano zna da je u posjedu ugarskog kralja. Godine 1419. poveljom kralja Sigismunda Babonićima grad Ostrožac opet je došao pod njihovu vlast, čije je gospodarenje trajalo sve do osmanskih osvajanja.
Srednjovjekovni Ostrožac imao je i svoje podgrađe (varoš) gdje su djelovale zanatlije i trgovci. Ova varoš imala je status slobodne općine s vlastitim pečatom sačuvanim na jednoj listini iz 1403. godine. Na pečatu je u sredini prikazana kula s kruništem zatvorenih vrata, te mjesec i zvijezda dok je po rubovima ispisan natpis „…COMVNIT (ATIS OSTROCENSIS)…“. Zatvorena vrata na kuli vjerovatno simboliziraju neosvojivost Ostrošca, dok su mjesec i zvijezda drevni astralno-lunarni simboli čije je značenje višeznačno.
Tokom 16. vijeka ni Ostrožac nije bio pošteđen osmanskih upada, što je natjeralo austrijske vlasti da tu postave krajišku posadu. Ferhad-beg Sokolović definitivno je stavio Ostrožac pod osmansku vlast 1578. godine kada je osvojen i susjedni Cazin. Osmanska historija Ostrošca obilježena je uspostavom Ostrožačke kapetanije i begovskom porodicom Beširević koja je, u svojstvu kapetana, tvrđavom gospodarila više od 200 godina.
Prvi poznati kapetan Ostrošca bio je Osman-aga Beširević koji je živio na prelazu iz 17. u 18. vijek u jednom vrlo turbulentnom vremenu konstantnih sukoba s Austrijom. Osman-aga proširio je ostrožačku tvrđavu izgradivši nekoliko tabija za topove kao i kapetansku rezidenciju – begov konak koji se nalazio na mjestu današnjeg dvorca.
Ostrožačka utvrda u strateškom smislu bila je jedna od najvažnijih u cijelom Bosanskom ejaletu pa je tako ovdje 1833. godine bilo čak 28 topova. Kraj porodice Beširević vrlo je tužan. Nakon što je sultan 1835. godine, u cilju reformiranja države, ukinuo kapetanije posljednji ostrožački kapetan Murat-beg Beširević se pobunio s još nekoliko drugih krajiških kapetana.
Bosanski namjesnik Vedžihi-paša ugušio je ovu pobunu, opljačkao i spalio Ostrožac, a Murat-bega protjerao u Malu Aziju. Tako je čuvena begovska porodica Beširević svedena na prosjački štap, a ostrožačka tvrđava pretvorena u ruševinu. Kasnije je Murat-begu dozvoljeno da se vrati u Bosni, ali je on, osiromašen i bolestan, odlučio da ode kod svoje sestre Ajše u Livno gdje je bila udata. Jedna od posljednjih želja ovog starog ratnika bila je da mu iz Cazina dođe njegov pjevač Ćerim Čajić i otpjeva mu posljednju pjesmu.
Umjetnička galerija
Početkom 20. stoljeća, za vrijeme austrougarske uprave u BiH, Isabella von Berks – rođena Adamović Čepinska, supruga Lothara von Berksa – načelnika Bihaćkog okruga, od svog miraza kupila je od Mehmed-bega Beširevića, potomka ostrožačkih kapetana, Ostrožac i tu sagradila romantični dvorac (1900. – 1902.). Pri tom je ostrožačka utvrda temeljito restaurirana. Ovaj dvorac, sagrađen u neogotičkom stilu, predstavlja jedini sačuvan dvorac u BiH.
Dvorac je bio raskošno opremljen sa velikim brojem prostorija, uključujući biblioteku kao i sobu za muziciranje. Godine 1933. porodica Berks odlazi živjeti u Slavoniju dok dvorac na Ostrošcu koristi kao mjesto za odmor i razonodu.
Tokom Drugog svjetskog rata, za vrijeme čuvene Bihaćke republike (1942.-1943.) Ostrožac je bio sjedište Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske. Po okončanju Drugog svjetskog rata dvorac na Ostrošcu pretvoren je u dom za nezbrinutu djecu, odnosno za djecu čiji su roditelji stradali u toku rata. Iako su motivi ovakvog čina bili plemeniti, za dvorac je imalo katastrofalne posljedice, jer je njegov interijer drastično promijenjen.
Kolonija skulptora Ostrožac, koja djeluje od 1967. godine, označila je novu eru u historiji tvrđave te je izrodila svojevrsnu „galeriju pod vedrim nebom“, jedinstvenu na ovim prostorima. Skoro 60 godina umjetnici, kipari sa svih strana svijeta pohode Ostrožac i tu od autohtonog kamena ovog kraja – bihacita, klesaju svoja djela. Rezultat toga je fundus od preko 130 skulptura koje su smještene u prirodnom ambijentu ostrožačke tvrđave.
Graditeljska cjelina – Stari grad Ostrožac proglašena je nacionalnim spomenikom BiH 2013. godine. Nacionalni spomenik čine srednjovjekovna utvrda, utvrda iz osmanskog perioda, dvorac Lothara von Berksa i zbirka skulptura.
