Kao gradsko naselje, Gornji Vakuf je nastao krajem 16. vijeku. Sam naziv ovog gradića dovodi se u vezu s institucijom vakufa. Postanak ove čaršije veže se s vakufom Mehmed-bega Stočanina i centralnom džamijom u starom jezgru grada koja i danas nosi ime njenog graditelja.
Općina Gornji Vakuf smještena je u gornjem toku rijeke Vrbas. Okružena je planinskim masivima Vranice i Raduše. Vrbas je napravio usku dolinu dužine 27 kilometra, a širine samo dva kilometra. Osim Vrbasa, još četiri rijeke protiču kroz ovaj gradić – Bistrička rika, Trnovača, Krušćica i Voljišnica. Površina općine je 402,7 kilometara kvadratnih, a nadmorska visina je između 650 i 2.112 metara.
Godine 1991. u 51 naseljenom mjestu, ovdje je živjelo 25.181 stanovnik. Danas je ta brojka nešto manja, pa općina broji 21.000 stanovnika. Klima Gornjeg Vakufa je umjereno kontinentalna, s karakterističnim i izrazito hladnim i dugim zimama, kratkim i toplim ljetima. Na većim nadmorskim visinama preovladava izrazito planinska klima sa dugotrajnim snježnim pokrivačem.
U prvim izvorima o postojanju bosanske države, Skopaljska dolina (kako se naziva cijela Gornjovrbaska regija), se spominje kao sastavni dio zemlje kojom vladaju bosanski vladari.
O naseljenosti kraja oko Gornjeg Vakufa govore mnogo brojni srednjovjekovni stećci. U ovoj općini postoji oko 581 stećak i to na lokalitetima samog grada, zatim Bistrice, Volara, Podgrađa, Paloča, Donje Bistrice, Hrasnice, Voljica, Pidriša, Vrsa, Krupe, Dobrošina, Pridvoraca, Voljevca i Ždrimaca. Na neke od ovih srednjvjekovnih nekropola teritorijalno se nadovezuju stara katolička i stara muslimanska groblja.
Poslije Drugog svjetskog rata, Gornji Vakuf je doživio svoj puni procvat. Proces industrijalizacije koji se dešavao na prostoru cijele bivše Jugoslavije, zahvatio je i ovaj gradić. Tako je na ovom prostoru vršena eksploatacija uglja, gipsa, kvarcita, željezne rude i dolomita. U svim rudnicima bio je zaposleno 600 radnika. Pored rudarstva, razvila se i metaloprerađivačka djelatnost. U ovim firmama je nekada bilo zaposleno oko 800 radnika. Pošto je ovo područje izuzetno bogato šumom, aktuelna je bila i drvoprerađivačka djelatnost. Postojala je još i tekstilna industrija.
Nakon veliki ratnih stradanja u periodu 1992. – 1995., grad se sporo oporavljao. Od pomenutih industrija egzistiraju tek neke. Ono što bi danas moglo ponajviše biti u fokusu jesu prirodne ljepote ovog gradića, te samim tim i njegov turistički potencijal golazi do izražaja. Ne morate sjesti u auto da biste se dovezli isključivo do Gornjeg Vakufa. S obzirom na njegov povoljan geografski položaj, u samom središtu BiH, lako vam je svratiti, bilo da ste u Travniku, Mostaru, Sarajevu, Jajcu, uvijek ste maksimalno dva sata vožnje udaljeni od Vakufa ili neminovno morate proći kroz njega.
Ukoliko ste tu, nemojte propustiti da vidite džamiju Mehmed-bega Stočanina u starom jezgru grada, Prokoško jezero na planini Vranica udaljeno tek nekih desetak kilometara ud grada, posljednje stočarske stanove na izvoru Vrbasa (Luka), nekropolu stećaka Maculje udaljenu 19 kilometara od Gornjeg Vakufa, Teskeređića kulu u Voljicu, Vraničko jezero, Ski resort na planini Raduša, Ždrimački vodopad, Rudnike zlata ili pećine u Bistričkoj rici, Sahat kulu u samoj čaršiji, Partizansko groblje, i mnoge druge značajke ovog mirnog srednjobosanskog gradić.