Tek nekoliko godina nakon što je Bosna i Hercegovina okupirana 1878. godine, Austro-Ugarska je započela s ambicioznim građevinskim programom izgradnje opsežnog sistema fortifikacija. Ovu regiju, uključujući južni dio Dalmacije, obilježavale su sve veće napetosti između različitih etničkih skupina i tradicionalni otpor okupatorskim državnim silama što je u konačnici dovelo do izbijanja Prvog svjetskog rata.
Sveprisutnost državne moći imale su pokazati mnoge vojne građevine – kako u urbanom kontekstu, tako i na krajnjoj periferiji. Osim strateškog pozicioniranja utvrda, njihova „vidljivost“ bila je namjerno uspostavljena kalkulacija i područje je postajalo „utvrđeno područje“. U prvom razdoblju okupacije, nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, korištene su samo neke utvrde koje su već postojale iz osmanskog razdoblja.
Tema utvrđivanja radi osiguranje Bosne i Hercegovine i Dalmacije brzo je postala urgentnom i morala se ponovno razmotriti krajem 1881. godine, jer je izbila pobuna koja je zahvatila istočni dio Hercegovine i južnu Dalmaciju. Osim razvoja različitih fortifikacijskih elemenata za takozvani okupirani teritorij (Okkupationsgebiet) – to su bile Bosna, Hercegovina, Sandžak i dijelovi južne Dalmacije – odobrenje izvanrednog budžeta za izgradnju utvrda od Ministarstva rata u Beču stiglo je i od samog Cara Franje Josipa I.
Čelične kupole
Godina 1882. označila je službeni početak radikalnog građevinskog programa koji je trajao gotovo četiri decenije. Na kraju su Bosna, Hercegovina i južna Dalmacija pretvorene u utvrđeno područje koje se može usporediti s nekadašnjim austrijskim Quadrilaterom u sjevernoj Italiji.
Od kraja 1880-ih godina, kada je popravljena i unaprijeđena nekadašnja osmanska tvrđava, u utvrdama oko Trebinja gotovo se ništa nije promijenilo. No, od 1908. godine, projekti modernizacije tvrđave postaju konkretniji, potaknuti Aneksijskom krizom. To je bilo u skladu s politikom trećeg razdoblja Graditeljskog programa, počevši od 1904. godine, u čijim se prvim prijedlozima navodi potreba za preobrazbom fortifikacijskog sistema na ovom području.
To je postalo hitno, jer je obližnja kneževina Crna Gora 1903. godine došla u posjed teškog opsadnog naoružanja. I generalni inspektor fortifikacijskih inženjera baron Leithner, a kasnije i vojni inspektor za Bosnu, Hercegovinu i Dalmaciju, general Potiorek, dali su prijedloge za sistem utvrda kako bi osigurali južni dio Habsburške Monarhije.
“Kostur” je trebao biti formiran mrežom sveobuhvatnih oklopljenih utvrda (Werk). U okviru tog Projekta projektirane nove utvrde bile su gotovo identične onima koje su građene uz italijansku granicu od 1907. godine. Početkom Prvog svjetskog rata samo su dvije utvrde – Dvrsnik u Krivošijama i Strač kod Trebinja – bile u poodmakloj fazi izgradnje, ali nisu dovršene do 1918.
Tvrđavu Strač gradila je austrougarska vojska od 1910. do 1916. godine s ciljem zaštite jugoistočne granice Bosne i Hercegovine. Bila je to druga najveća austrougarska vojna utvrda u Monarhiji. U njoj su se nalazile austrougarske postrojbe do 1918. godine. Ovaj fortifikacijski objekt bio je naoružan s dvije haubice kalibra 100 milimetara, dva manja topa, 24 mitraljeza i reflektorom od 120 centimetara. Na vrhu ove građevine nalaze se četiri čelične kupole – do pola zidane, a do pola gotovo uklesane u kamen. Kupole su do mjesta montaže izvučene topničkim traktorom “Austro-Daimler”. Vojnici su imali dizel generatore za struju.
Nacionalni spomenik
Uprkos kašnjenju građevinskih radova uzrokovanih balkanskom krizom 1912-1913. godine, “Werk” se planirao dovršiti do kraja 1915. godine. Po izbijanju rata utvrda je bila daleko od završetka. Sva sredstva dodijeljena su za doradu baterijskog bloka zajedno s osmatračnicima i skladištima municije kao i dijelovima kasarni.
Nakon završetka ovih dijelova utvrde gradnja je nastavljena barem do ljeta 1915. godine, kada je aktivirana elektrana i poboljšano nešto naoružanja. Tradicionalna baterija improvizirana je na desnom boku od već isporučenih kazamatskih topova od 60 milimetara M10. Izgradnja Strača nikada nije završena, jer je Crna Gora kapitulirala 1916. godine. Utvrda je izgrađena modernom betonskom konstrukcijom. Pali austrougarski vojnici pokopavani su izvan tvrđave, što se i danas može vidjeti. Postoje službeni podaci da je u posljednjoj austrijskoj vojnoj posadi na Straču bilo pet oficira i 157 vojnika.
Nakon Prvog svjetskog rata utvrda Strač je očito bila vojno okupirana od vojnih jedinica sve do kraja 2. svjetskog rata. Nakon što se vojska povukla, sav namještaj i većina čeličnih dijelova uklonjeni su. Najviše su razaranja pretrpjela haubička baterija i kasaarna. Danas je veći dio Strača razrušen, ali je jedan dio još očuvan. Ovo mjesto ima ogroman turistički potencijal, i velika je šteta da još nema status zaštićenog nacionalnog spomenika. Usprkos oštećenjima, tvrđava Strač je atraktivno odredište i posljednja austrougarska utvrda u kojoj su još očuvane kupole haubica M9.
Tarik Dreca
