Bosanka Nerma Čaluk građevinska je inženjerka konstrukcija u prestižnoj globalnoj kompaniji Skidmore, Owings & Merrill (SOM) u San Franciscu, gdje kombinira vrhunsko inženjersko znanje s vizionarskim istraživanjima u oblasti lunarnog građevinarstva. Predvodi SOM-ovu inicijativu Lunar Material as Structure, a istovremeno radi na kompleksnim infrastrukturnim projektima širom svijeta, spajajući održivost, inovacije i napredne tehnologije.
Doktorirala je građevinarstvo na Florida International University (FIU) 2023. godine, gdje je u saradnji s NASA-om razvila sveobuhvatan okvir za izgradnju habitabilnih objekata na Mjesecu. Njen rad obuhvata analizu mjesečeve seizmičke aktivnosti, modularni dizajn lunarne infrastrukture, 3D štampu i razvoj potpuno novih materijala namijenjenih ekstremnim vanzemaljskim uvjetima.
Prije rada u SOM-u, Nerma je dala značajan doprinos istraživanjima u oblasti napredne gradnje mostova, posebno u vezi s Ultra High Performance Concrete (UHPC) i Accelerated Bridge Construction (ABC), te bila aktivna u akademskoj zajednici na FIU. Svoje radove i rezultate predstavljala je na nekim od najuglednijih svjetskih inženjerskih foruma, uključujući Transportation Research Board, Earth and Space Conference i Space Resources Roundtable.
Danas Nerma Čaluk istražuje granice mogućeg – od inovacija u održivom građevinarstvu do pionirskih projekata za izgradnju van Zemlje. Njena priča simbolizuje snagu, talenat i ambiciju jednog novog vala bh. stručnjaka koji mijenjaju svijet, o čemu je govorila u intervjuu za magazin Visit BiH.
Domovinu ste napustili prije 11 godina. Tenis Vas je odveo u SAD gdje danas radite za uspješnu kompaniju kao građevinski inženjer. Je li tenis i dalje ostao barem kao hobi i šta je presudilo da Vam nauka bude oficijelno zanimanje, a ne sport?
-Moji roditelji, porodica i prijatelji su mi omogućili da se bavim tenisom od ranog djetinjstva, što je imalo presudnu ulogu u mom životnom i profesionalnom putu. Upravo zahvaljujući tenisu dobila sam priliku da dođem u SAD, na čemu sam im izuzetno zahvalna. Iako sam se nakon završenog bachelor studija odlučila u potpunosti posvetiti master studiju i karijeri u građevinskom inženjerstvu, tenis je ostao važan dio mog identiteta. Danas i dalje aktivno igram, imam svoje rekete jos od koledža, redovno igram s prijateljima i prijateljicama u San Franciscu, te povremeno učestvujem u ligama rekreativno, iz zadovoljstva. Tenis me naučio disciplini, istrajnosti i ravnoteži između ambicije i uživanja i upravo zbog toga ne vidim tenis kao nešto što sam “ostavila iza sebe”, već kao trajni dio svog života.
Koliko Vam je porijeklo i odrastanje u BiH oblikovalo ambiciju, otpornost i način razmišljanja danas?
-Odrastanje u BiH bilo je za mene posebno iskustvo, jer sam od ranog djetinjstva živjela između dva svijeta. S jedne strane bio je takmičarski sport, koji je zahtijevao disciplinu, odricanje i kontinuitet, a s druge strane moja prirodna sklonost ka matematici i fizici, gdje sam uživala u rješavanju problema i analitičkom razmišljanju. Upravo balansiranje između ta dva svijeta, uz snažnu podršku roditelja, sestre, porodice i prijatelja oblikovalo me kao osobu. Naučila sam disciplini koja nije uvijek bila stvar izbora, upornosti koja me je gurala naprijed čak i onda kada bi drugi odustajali, te saosjećanju koje je davalo ljudsku toplinu čak i kroz zahtjevne lekcije. Zahvaljujući tom okruženju i tim vrijednostima uspjela sam ostvariti ciljeve koje danas živim – graditi svoju sreću kroz rad, istrajnost i odgovornost. Istovremeno, osjećam snažnu želju i obavezu da to iskustvo, znanje i perspektivu vratim nazad, zajednici iz koje sam potekla.
Vi doslovno gradite po Zemlji i Mjesecu. Šta gradite po Zemlji, odnosno kako izgleda radni dan inženjerke koja projektuje objekte za Mjesec? Kako biste objasnili zašto je lunarna gradnja važna za budućnost čovječanstva?
-Graditi na Zemlji ili Mjesecu u osnovi je složen i odgovoran proces koji zahtijeva detaljne analize, proračune, koordinaciju između disciplina i visok nivo profesionalne odgovornosti. Ključna razlika između te dvije sredine nije u samoj suštini inženjerskog razmišljanja, već u nivou iskustva koje čovječanstvo ima – na Zemlji gradimo hiljadama godina, dok je lunarno građenje još u ranoj, eksperimentalnoj fazi. Međutim, iskustvo u inženjerstvu se ne stvara preko noći, već se prenosi kroz saradnju, mentorstvo i kontinuirano učenje. To sam i sama iskusila na početku rada u firmi SOM, gdje sam imala vrlo ograničeno praktično iskustvo u konstrukterskom dizajnu. Tokom dvije godine rada, kroz saradnju s mentorima i nadređenima, naučila sam koliko su komunikacija, timski rad i strast prema inženjerstvu presudni faktori, bez obzira na to da li gradimo na Zemlji ili Mjesecu.
Kada govorimo o gradnji na Mjesecu, jasno je da se mnogi aspekti razlikuju: uvjeti okoline, dostupni materijali, metode gradnje i sam pristup dizajnu. Ipak, osnovni inženjerski principi ostaju isti. I dalje imamo sile koje djeluju na strukture, i dalje moramo osigurati stabilnost, sigurnost i dugotrajnost objekata – bilo da se radi o zgradi, habitatu ili zaštitnom skloništu. Svaki projekat na Zemlji nas uči nečemu novom o ponašanju materijala, konstrukcijama i djelovanju sila. Ta znanja se mogu direktno prenijeti na ekstremna okruženja poput Mjeseca. Istovremeno, izazovi lunarnih konstrukcija tjeraju nas da razvijamo inovativna rješenja, efikasnije materijale i pametnije sisteme, što se na kraju vraća nazad na Zemlju kroz sigurniju, održiviju i kvalitetniju gradnju i bolji život za sve nas.
Vaš doktorski rad razvijen u saradnji s NASA-om bavi se habitatilnim objektima na Mjesecu. Koliko smo danas daleko od toga da ljudi tamo zaista žive?
-Odgovor nije jednostavan i ne može se svesti na jednu tehničku prepreku ili vremenski okvir. To nije pitanje koje zavisi isključivo od inženjera ili samih građevinskih izazova u uvjetima koji su potpuno drugačiji od onih na Zemlji. Tehnološki gledano, mi već danas posjedujemo velik dio znanja potrebnog za privremeni boravak ljudi na Mjesecu. Ono što nam još nedostaje nije samo infrastruktura, već dugoročna strategija, održivi sistemi i jasna kolektivna odluka da se granice našeg znanja i prisustva pomjere dalje.
Kao inženjeri, često smo ograničeni načinima razmišljanja razvijenim kroz zemaljske konstrukcione sisteme, jer su nam poznati, provjereni i sigurni. Međutim, život na Mjesecu zahtijeva izlazak iz tog okvira i redefiniranje načina na koji razmišljamo o materijalima, resursima, zaštiti, trajnosti i samoj svrsi gradnje. Upravo zato bih rekla da nismo daleko u smislu znanja i tehničkog potencijala, ali jesmo daleko u pogledu spremnosti da preuzmemo rizik, dugoročnu odgovornost i kolektivnu viziju potrebnu za stalni ljudski život na Mjesecu.
Saradnja s NASA-om bio je Vaš san i sada kada se ostvario, kakvi su utisci? Koliko Vas je ovo iskustvo unaprijedilo kao stručnjaka, ali i kao čovjeka?
-Iako sam oduvijek sanjala da radim s NASA-om, roditelji su me učili da u životu moram tražiti praktične i održive puteve, da se fokusiram na inženjersku karijeru i tenis. Upravo su me te naizgled pragmatične odluke i dugogodišnji trud dovele do prilike da danas radim s NASA-om na projektima o kojima sam kao dijete samo maštala. Ponekad se još moram podsjetiti da zaista živim svoj san i da sam dobila izuzetnu priliku. Istovremeno, kroz rad i brojne konferencije naučila sam jednu važnu lekciju – iako smo okruženi izuzetno pametnim ljudima koji žele pomjerati granice i graditi izvan Zemlje, ono po čemu ćemo biti najviše zapamćeni jeste koliko smo korektni, iskreni i ljudi jedni prema drugima.
Tehnologija danas napreduje brže nego što društvo stiže da je razumije. Gdje je granica između inženjerske inovacije i etičke odgovornosti?
-Kao građevinci, svakom projektu polazimo od toga da je sigurnost ljudi uvijek na prvom mjestu, uz odgovoran i ekonomski opravdan dizajn, te prostor za inovaciju tamo gdje je to moguće. Iako naše tehnološke sposobnosti danas napreduju izuzetno brzo, ne smijemo izgubiti iz vida ljudsku dimenziju inženjerstva i etičku odgovornost u analizi, projektovanju i donošenju odluka. Nove tehnologije ne posmatramo kao zamjenu za inženjerske odluke, već kao alate koji nam pomažu da projektujemo sigurnije konstrukcije i kvalitetnije ljudsko okruženje, istovremeno otvarajući prostor za inovaciju i pomjeranje granica dizajna na odgovoran način.
Na kojim projektima trenutno radite i šta je za Vas bilo najizazovnije u periodu profesionalnog puta? Kakve su šanse da naši studenti dobiju priliku da od Vas uče, eventualno krenu Vašim stopama?
-Trenutno u kompaniji SOM radim na više projekata u različitim fazama, što je jedan od razloga zašto taj posao nikada nije monoton. Moj glavni projekat je trenutno u Teksasu gdje kao konstruktivni inženjeri radimo na tri objekta na istoj lokaciji, uz paralelno učešće na manjim projektima koji povremeno zahtijevaju intenzivan angažman. Pored toga, učestvujem i na istraživačkim projektima vezanim za lunarno građenje koji se uklapaju u raspored u zavisnosti od opterećenja na ostalim projektima. Najizazovniji dio mog profesionalnog puta nije bio tehničke prirode, već lične – udaljenost od porodice, prijatelja i bosanske zajednice iz koje sam potekla. Iako sam dobila priliku živjeti svoj profesionalni san, ta udaljenost nosi svoju težinu, ali i podsjetnik na vrijednosti koje su me oblikovale. Što se tiče studenata, vjerujem da su znanje, radna etika i spremnost na učenje univerzalni most. Uvijek sam otvorena da podijelim iskustvo, savjet ili usmjerenje, jer sam i sama došla ovdje zahvaljujući mentorima i ljudima koji su vjerovali u mene.
