Skip to content Skip to footer

Spomenici iz BiH na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine

Bosna i Hercegovina je 2. juna 1993. godine postala članica Organizacije Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO). Od 1972. godine, kada je usvojena Konvencija za zaštitu svjetske kulturne i prirodne baštine, do danas na popis UNESCO-a upisano je više od 1.000 dobara.

Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine su most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, područje Starog mosta starog grada Mostara, te stećci – srednjovjekovni nadgrobni spomenici.

Stari most starog grada Mostara prvi je upisan na listu UNESCO-a i na njoj se nalazi od 2005. godine. Kako se navodi na web stranici UNESCO-a, u dolini rijeke Neretve, između brda Hum i podnožja planine Velež, prvobitno se smjestilo naselje, nastalo kao urbana struktura u 15. vijeku na ukrštanju vodnog i kopnenog puta. Ovo je naselje relativno male veličine, s dvije kule oko mosta, a historijski izvori datiraju u 1452. godinu. Današnje ime Mostar, prvi put spomenuto 1474. godine, a nazvan je po “mostarima”, čuvarima mosta.

Upis stećaka

U periodu osmanske uprave, uz obje obale rijeke Neretve, nastaje grad s karakteristikama osmansko-orijentalnog tipa naselja, koji se 1520-1566. većim dijelom opasuje bedemima i transformiše u utvrđeno naselje s (kamenim) Starim mostom u središtu, sagrađenim na lokaciji nekadašnjeg srednjovjekovnog mosta.

Poslovni dio naselja – čaršija – formirao se uz obje obale rijeke Neretve: na lijevoj obali se proteže u kontinuiranom nizu objekata iza kula na jugu, do sahat-kule na istoku i Sinan-pašine džamije na sjeveru, dok se na desnoj obali Neretve, od Starog mosta do Tabačice džamije prostire Priječka čaršija i Tabhana – kožarska čaršija s nizom ulica na rukavcima rijeke Radobolje. Izdvojene stambene aglomeracije – mahale, razvile su se neposredno u kontaktnom dijelu, kao i uz pritoku Radobolju. Jasna odvojenost stanovanja u mahalama i poslovanja u čaršiji, definisala je urbanu strukturu.

Najznačajniji period u razvoju Mostara bio je u toku druge polovine 16. i prvim decenijama 17. vijeka, kada se grade najreprezentativniji objekti iz osmanskog perioda (džamije, medresa, most i hamam). U sedmoj deceniji 17. vijeka granice grada se podudaraju s okvirima naselja iz perioda uspostavljanja austrougarske vlasti.

U 19. vijeku u Mostaru su izgrađeni kapitalni objekti krišćanskih vjerskih zajednica. Godine 1833. je u neposrednoj blizini čaršije sagrađena Stara pravoslavna crkva, a do nje i škola. U blizini kompleksa je i pravoslavno groblje. U drugoj polovini ovog vijeka nastala je i nova Saborna crkva. Godine 1847. u Vukodolu je sagrađen i kompleks Stare biskupske rezidencije, u čijoj se blizini nalaze katolička groblja, a 1866. godine u Podhumu izgrađena je katolička crkva, uz koju je kasnije sagrađen i kompleks Franjevačkog samostana.

Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu na listu UNESCO-a upisan je dvije godine kasnije, odnosno 2007. godine. Most predstavlja remek djelo mostogradnje. Sagrađen je u vremenu od 1571. do 1577. godine po želji i naredbi Mehmed-paše Sokolovića.

Izgradnja mosta povjerena je Kodža Mimar Sinanu, jednom od najvećih arhitekata svog vremena poznatog i kao “veliki arhitekta Sinan”, a veliku reputaciju stekao je nakon što je za par dana sagradio most preko rijeke Pruth u Moldaviji. U gradnji mostova maestralno je kombinovao umjetničke i funkcionalne vrijednosti. Univerzalna vrijednost mosta u Višegradu je nepobitna sa historijskog i arhitektonskog stajališta. Most je predstavnik jednog historijskog perioda u razvoju graditeljstva i mostogradnje. Poseban značaj mosta je u tome što svjedoči o usvajanju i prilagođavanju tehnika tokom dugog historijskog procesa.

Komitet za svjetsku baštinu UNESCO-a, na sjednici koja je održana u Istanbulu 15. jula 2016, donio je odluku o upisu stećaka na Listu svjetske baštine. Stećci su srednjovjekovni nadgrobni kameni spomenici vezani za cijelo područje Bosne i Hercegovine, te dijelove Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Na osnovu raspoloživih podataka može se tvrditi da se pojavljuju od druge polovine 12. vijeka, da njihova prva faza traje i kroz 13. vijek i da se intenzivno klešu i ukrašavaju u 14. i 15. vijeku.

Nematerijalna baština

Od 70.000 evidentiranih stećaka na 3.300 lokaliteta, u Bosni i Hercegovini nalazi se oko 60.000, u Hrvatskoj 4.400, u Crnoj Gori oko 3.500 i u Srbiji oko 4.100 stećaka. Po brojnosti stećaka prvo mjesto zauzimaju općine Nevesinje i Konjic sa 3.000 do 4.000 primjeraka. Nominirane nekropole sa stećcima su nacionalni spomenici Bosne i Hercegovine i uživaju najveći stepen pravne zaštite osiguran odlukama o proglašenju nacionalnim spomenicima.

Dobra iz BiH koja se nalaze na tentativnoj listi su prirodno-graditeljska cjelina Jajca, Sarajevo – jedinstveni simbol univerzalne multikulturalnosti – trajno otvoreni grad, historijsko urbano područje Počitelj, prirodno i urbano područje Blagaj, prirodno i historijsko područje Blidinje, prirodno i historijsko područje Stolac, te pećina Vjetrenica.

Kada je riječ o nematerijalnoj baštini, na Reprezentativnoj listi nematerijalne baštine čovječanstva nalazi se zmijanjski vez i konjičko drvorezbarstvo. U 2017. godini su u UNESCO-ov Međunarodni registar Pamćenje svijeta upisana i dva dobra dokumentarne baštine – Sarajevska hagada i Rukopisna zbirka Gazi Husrev-begove Biblioteke. Kolekcija rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu sadrži 10.561 unikatnih rukopisa, koji su sastavni dio oko 20.000 većih i manjih djela iz islamskih nauka, orijentalnih jezika, lijepe književnosti, filozofije, logike, historije, medicine, veterinarstva, matematike, astronomije i drugih nauka. Najstariji sačuvani rukopis iz ove kolekcije datira iz 1105. godine. Mnogi rukopisi se odlikuju izvanrednom kaligrafijom i raznovrsnim ukrasima.

Sarajevska Hagada predstavlja izuzetan primjer srednjovjekovne hebrejske dekorativne umjetnosti. To je rukopis napisan na pergamentu, s nizom vrhunskih ilustracija i spada među najpoznatije i najljepše hebrejske iluminirane rukopise iz Srednjeg vijeka u svijetu. Sarajevska Hagada je nastala sredinom 14. vijeka, pretpostavlja se u sjevernom dijelu Španije. Godine 1894. Hagadu je kupio Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, od tadašnjeg vlasnika, porodice Koen.