Safet Zec, slikar poetične i traumatične Bosne

Zec: Ljubav prema domovini je moja hrana i inspiracija

Oduvijek smo imali sjajne umjetnike, kojim bi se ponosile mnogo veće zemlje. Toj plejadi pripada slikar i grafičar Safet Zec (73), kojeg nazivaju bosanskim Michelangelom, jer on poput slavnog prethodnika njeguje figurativno slikarstvo, čijoj ljepoti se divi cijeli svijet.

Rođen je 1943. godine u Rogatici, a već kao dječak uplovio je u svijet crtanja i slikanja. Kroz  školovanje u Umjetničkoj školi u Sarajevu, ostvario je virtuozna likovna djela. Ismet Mujezinović ga je, kaže, uveo u svijet kreacija. Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu završio je 1969, a tri godine potom postdiplomski studij u klasi profesorice Ljubice Sokić.

Brojne nagrade

Član je svih značajnih umjetničkih asocijacija u Evropi i dobitnik brojnih nagrada. Posebno izdvaja Šestoaprilsku nagradu njegovog Sarajeva, koju je dobio tek 2015, te orden za umjetnost i književnost Republike Francuske, kada je 2007. proglašen i vitezom umjetnosti.

Zec nije samo bosanski, on je i svjetski slikar! Djela su mu izložena u svim značajnim evropskim i svjetskim galerijama i muzejima, a 2014. se pridružio najvećim majstorima slikarstva u historiji, kada je nakon četiri stoljeća, na upražnjeno mjesto u centralnoj rimskoj isusovačkoj crkvi, kapeli “Della Passione“, smještena njegova figurativna kompozicija “Skidanje Isusa s križa“, koju je javnosti tada predstavio papa Franjo! Inače, njegov slikarski put podrazumijevao je dolazak do biblijskih tema koje su najteže i najizazovnije u području velikog figurativnog evropskog slikarstva.

Sa papom Franjom tokom predstavljanja njegovog djela “Skidanje Isusa sa križa“

– Protiv djela sam koja neko mora da vam objašnjava, da vam kaže šta je slikar ili pisac htio da kaže, ali i onih koja nemaju direktni vizuelni kontakt sa posmatračem – naglašava Zec.

Autor je brojnih djela koja svjedoče o neponovljivom majstorstvu. Zovu ga i slikarom poetične i traumatične Bosne, jer je na platno prenio ono najbolje i najbolnije iz nje, kao što je Srebrenički opus. Taj omaž ljudskom stradanju  uskoro će zatvoriti velikom izložbom “Egzodus“, od 13. maja do 26. novembra u okviru 57. Venecijanskog bijenala. Poziv za ovu najveću svjetsku likovnu smotru dobio je od čuvene crkve “Pietta“ i direktora Massima Zuine.

Apel za mir

–  Ta crkva sva svoja dobra posvećuje djeci, siročadi, udomljuje ih i školuje. Obavljaju ozbiljnu ljudsku misiju. Vidjeli su moje opuse, cikluse, moje slike posvećene probosanskoj tragediji, i pozvali me da napravimo ljudski, umjetnički apel, odnosno jednu likovnu senzaciju za vrijeme bijenala. U centru će biti dijete, jer trenutno se vodi pet-šest ratova na nekoliko strana. Niko ne bi bježao tek onako iz svoje domovine, što mogu lično potvrditi, s obzirom da sam i ja sa roditeljima kao beba bježao ’43. iz  Rogatice preko Romanije za Sarajevo, pa ponovo 90-ih iz Sarajeva sa mojom porodicom prema Italiji. Malo je ljudi koji se zapitaju – kako mogu pomoći. Želimo vratiti pažnju na sirijske izbjeglice i poručiti da ne treba njih zaustavljati, nego ratove – kaže Zec.

Tokom izložbe bit će sazvan okrugli sto, kojem će prisustvovati ugledni umjetnici. Bit će prikazan i film Gianfranca Rosija, koji je u Berlinu osvojio Zlatnog medvjeda.

–  Nadam se da će uzeti i Oscara. Snimio ga je na Lampedusi, ostrvu gdje se iskrcavaju sirijske izbjeglice, i posvetio ljudima koji ih dočekuju, spašavaju, čineći ljudsku misiju. Izložba će se sastojati od 20-ak velikih krpa i jednog tijela, koje asocira na raspeće – naglasio je Zec.

Ateljei u tri grada

Najesen ga čekaju mnoge obaveze te velika izložba u Londonu, mada stalno govori da je umoran od izložbi. Ima opsežno i bogato djelo i uzda se u sina Gorčina i kćerku Hanu da će mu naći najbolju poziciju, a nagovještava da će njegov sarajevski prostor zaživjeti kao muzej.

Stvara u tri ateljea i tri grada: Sarajevu, u kojem je odrastao, Počitelju u kojem nalazi smiraj, i Veneciji, koja je postala njegov novi dom, nakon što je pobjegao od rata.

– Najbolje se osjećam u mom Počitelju. Tu se mogu posvetiti i potrebi za zemljom, baštom, za biljkama, dok u Veneciji obavljam tu “umjetničku dužnost“. A ako Sarajevo ne vidim dugo, počnem da se gušim koliko mi fali. Dok šetam Ferhadijom sretnem najmanje pet do deset ljudi sa kojima se pozdravim i popričam. Domovina je moja hrana i inspiracija, ali i najveća bol, jer nikako da krene u bolju budućnost – potcrtava Zec.

BiH je zemlja fenomen

–  BiH je zemlja izuzetnih kontrasta. Njeni kulturno-historijski ostaci skromni su u odnosu na svjetske ljepote, ali su naši, i trebali bismo ih očuvati. Stećak je pod zaštitom UNESCO-a i kada bismo napravili puteve prema njima, doprinijeli bismo turizmu. Veličanstvena su zaostavština – ponosan je Zec.

Gitara mu je također strast, ali zbog treme nije postao muzičar. Za prijatelje uvijek nešto rado odsvira. Proizvodi sokove od nara u počiteljskom ateljeu, u kojem sa njim žive i lastavice.

– Kada sam kupovao kuću, one su već bile tu, imale su gnijezdo i nisam ih želio dirati. Jer ja sam njima podstanar, one su starosjedioci – dodaje kroz smijeh Zec.

Facebook Komentari