Kulturna tradicija BiH, kada govorimo o scenskoj umjetnosti, postojala je u vrijeme srednjovjekovne bosanske vlastele koja je na svojim dvorovima i rezidencijama imala profesionalne zabavljače, takozvane žonglere, histrione, bufone, mimičare, sviralnike, gudece, kao i putujuće družine raznih profila. Bili su traženi kada je trebalo na svečan način obilježiti razne javne ili privatne svetkovine. O ovome svjedoče i zapisi dubrovačkih arhiva i dokumentiranih hronika datiranih u 14. ili 15. stoljeću.
U tadašnjoj Bosni nema izrazitih dramskih pisaca, ni naročitog pisanog dramskog naslijeđa. Bosanski (kao i evropski) srednjovjekovni pozorišni život odvijao se na ulicama, trgovima, po crkvama („Liturgijska drama“ i „Crkvena prikazanja“).
Društveni prestiž
Dakle, unutar gradskih zidina, ili izvan njih, na livadama, na improviziranim vašarskim scenama, među raznovrsnim pukom ili je, zatvoren i ekskluzivan, živio po dvorovima i zamkovima bogatih feudalaca i velmoža često u svrhu isticanja njihovog bogatstva, značaja i društvenog prestiža.
-Poslije pada Bosne pod Osmanlije 1463. godine pozorišna umjetnost postepeno zamire, prekida se mit i zaustavlja tako da u naredna tri vijeka skoro sasvim nestaje s društvene scene, čime su teatar i dramsko umijeće svedeni isključivo na usamljene i jedva prepoznatljive pokušaje. U islamskom svijetu tog doba, po strogim dogmatskim shvatanjima, bilo je zazorno da se na pozornici pojavi čovjek. I kako osmanska vlast u to vrijeme nije znala i niti upražnjavala pozorišnu umjetnost iz religioznih i društvenih razloga počela je odmah nakon osvajanja potiskivati ovu vrstu scenske zabave koja sasvim nestaje u predstojećem periodu. No ostalo je takozvano narodno glumovanje za koje nije bila potrebna pozornica, a u kojoj je publika bila punopravan učesnik. Na tim prirodnim scenama izvođene su razne dosjetke, rugalice, zahvalnice, imitacije, pantomime, monolozi, akrobacije, poskočice… Prikazivane su igre sa sjenama i lutkama, predstave sa životinjama… – pojašnjava Nedim Mušović, muzejski savjetnik u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, za magazin Visit BiH.
Kasnije, dugo nakon osmanskih osvajanja, u Bosni se pod uticajem orijentalnog teatra sjena na prelazu iz 17. u 18. stoljeće razvio određeni, u izvođačkom smislu, iznimno važan vid pučke zabave pod imenom Karađoz (tur. Karagöz, crnooki) koji je u skladu s rigoroznim religijskim postulatima eliminirao prisustvo živog glumca ili zabavljača na sceni.
Ipak, neminovno je njegovao dijalog i određene strukturalne elemente kao osnovnu dramsku i performativnu poveznicu neophodnu za odvijanje i tok predstave. Ova vrsta scenskog kazivanja je bila veoma popularna u vrijeme Osmanskog carstva i naširoko se izvodila po kafanama, hanovima i javnim prostorima, kao i privatnim kućama, posebno tokom mjeseca Ramazana.
-Tek od sredine 19. stoljeća javljaju se inicijalni specifični oblici čiste pozorišne djelatnosti. Prvi vjesnici dramskog poleta bili su učitelji i pedagozi koji su u sve većem broju počeli dolaziti u bosanske krajeve uvodeći, na osnovu skromnog iskustva, u svoje škole posebne svečanosti koje obuhvataju, pored didaktičnih predavanja, svečanih besjeda, ceremonijalnih nastupa, i prigodne rodoljubivo-religiozne recitacije u obliku dramske forme ili monologa u odlomku ili integralno – ističe Mušović.
Tako se scenski život u Bosni i Hercegovini polako budi 1840. godine kada iz Dubrovnika u Sarajevo dolazi učitelj Aleksandar Banović. Od grupe svojih đaka iste godine osniva diletantsku družinu i s njima u toku dvije godine povremeno igra predstave za javnost.
-Međutim, kako se nije mogao održati jer nije naišao na potrebno razumijevanje, on 1842. godine napušta Bosnu, a podaci o njegovom pokušaju stvaranja teatra su veoma oskudni i ostavljeni u fragmentima. U tim usamljenim pokušajima pojedinaca-entuzijasta da u Bosni osnuju neku vrstu teatra i organizuju pozorišne predstave najznačajniji je svakako rad učitelja Steve Petranovića koji u Tešnju 1864. godine osniva „Diletantsko pozorišno društvo” s kojim je 23. maja 1865. godine, kao tačnim datumom premijernog održavanja, postavio Hebelovu „Juditu“ postajući tako jednom vrstom rodonačelnika modernog pozorišnog života u ovim krajevima. Kasnije se u sklopu istog pozorišnog društva daju predstave Šilera, J. S. Popovića, Matije Bana… – kaže on.
Pozorište u kući
Dodaje da se Petranovićev pozorišni značaj najbolje vidi po tome što je i nakon njegovog odlaska, a posebno u periodu austrougarske uprave, Tešanj bio mjesto s intenzivnim scenskim amaterizmom.
-Nedugo nakon ovih pokušaja u Sarajevu je (oko 1867.) djelovalo amatersko pozorište engleskog konzula Holmsa “Međunarodni teatar” i imalo je zatvoreni karakter. Glumci i gosti, odnosno publika, su uglavnom bili sam konzul s porodicom uz pomoć inostranih činovnika i članova diplomatskog kora u Sarajevu, a predstavama su prisustvovali i neki istaknuti predstavnici osmanske uprave. Repertoar je bio uglavnom improvizatorski, s mnogo izvedbi, skečeva, plesa i igrokaza, igranih većinom na francuskom jeziku koji je u to vrijeme bio sredstvo diplomatskog sporazumijevanja – kaže Mušović.
Prema njegovim riječima, u “Sarajevskom cvjetniku” u kojem se tada i prvi put spominje riječ teatar, zablježeno je da je kratko vrijeme i konzul Sjevernonjemačkog saveza dr. Oto Blau također privremeno prikazivao pozorišne predstave u prostorijama pruskog konzulata.
-Negdje oko 1870. godine, vjerovatno pod uticajem Holmsovog teatra, nastaje“Pozorište u kući braće Despić”, poznate sarajevske trgovačke porodice, a kamerne predstave su igrane povremeno sve do okupacije 1878. godine. Repertoar ovog pozorišta sastojao se uglavnom od komedija i veselih igara aktuelnih srpskih komediografa, kao i recitata narodnih pjesama i drugih scenskih nastupa raznolikog karaktera – ističe Mušović.
Dakle, konkretna historija dramskog žanra u Bosni i Hercegovini počinje tek u doba austrougarske vladavine, posebno u posljednjem desetljeću 19. stoljeća, kada se događa kulturni preporod kod svih bosanskohercegovačkih naroda, a manifestuje se kroz osnivanje kulturno-umjetničkih društva, pokretanje časopisa raznih profila, otvaranje čitaonica i amaterskih scena na kojima se izvode i prve predstave putujućih teatara (iz Srbije, Hrvatske, Austrije i Mađarske) što postaje svojevrstan potstrek za stvaranje prvih domaćih dramskih tekstova.
