Gradić Kreševo smješten je tridesetak kilometara od Sarajeva, u planinskom području centralne Bosne, u uskoj dolini rijeke Kreševčice, a između obronaka planine Bitovnje. Kroz gradić teku rječice Kreševčica i Dragušnica. Kreševski kovači oduvijek su uživali poseban ugled umjetnika željeza i čelika. Kreševo je prepuno ljupkih, tipičnih bijelih bosanskih kuća, a iznad njega leže ostaci srednjovjekovne utvrde Bedem.
Prema tradiciji, rudarske i metaloprerađivačke zanate ovdje su donijeli Sasi, koje su prvo bosanski banovi, a zatim i kraljevi naseljavali u raznim dijelovima srednjovjekovne Bosne. U početku su se na ovom području, posebno u Kreševu i Fojnici, najviše bavili eksploatacijom srebra, a kada je njezina cijena pala zbog velikog priljeva srebra iz Amerike, započela je i proizvodnja i prerada željezne rude.
Prvi pisani trag o kreševskim rudnicima srebra, bakra i olova, potječe iz 1381. godine. Dolaskom Sasa u Bosnu, značajno se unapređuje tehnologija vađenja i prerade ruda. Oni donose pravne regulative, „saske zakone“ i savremeniju tehnologiju. Kao dokaz da su savladali kovački zanat u Kreševu, uvedena je neobična vještina – potkivavanje jaja.
Siromašni kovač
Tradicionalne predaje govore kako se nijedan kovač u Kreševu nije mogao oženiti ako ne zna potkovati jaje. Ako budući mladoženja ne bi uspio potkovati jaje, to je značilo da još nije dobro savladao svoj zanat i ne bi bio u stanju uzdržavati porodicu. Legenda kaže kako je ovaj običaj nastao u vremenu kada se siromašni kovač zaljubio u kćer bogatog plemića i usudio se zatražiti njezinu ruku. Uslov za dobivanje očevog odobrenja bilo je potkovano jaje. Kad je konačno uspio potkovati jaje, stavio ga je u korpicu i izložio u prozoru svoje kuće tako da ga svi mogu vidjeti.
Danas se minijaturne konjske potkovice izrađuje od olova, a ne od željeza, radi lakšeg oblikovanja. Jaja se prodaju kao još jedan omiljeni suvenir s ovih prostora, kao i kreševski mineral citrin. Danas ovaj zanat od zaborava čuva samo pet osoba. Osim obavezne potkove, jaja se mogu ukrasiti onim što kupci preferiraju – grbovima gradova, klubova i logotipovima firmi. Na početku se samo jedna potkovica stavljala na jaje, a kasnije dvije, tri ili čak četiri.
Jaja s potkovicama iz Kreševa danas se uglavnom prodaju putem interneta, a zatim dostavljaju brzom poštom ili autobusima. Mogu se vidjeti u muzeju Franjevačkog samostana u Fojnici, čija zbirka čuva i druge dokaze o umijeću kreševskih kovača, kao i bogatu mineralošku zbirku ovih prostora. Kreševski samostan također raspolaže zanimljivim muzejem, iako puno manjeg obima nego što je fojnički.
Ne čine samo potkovana jaja Kreševo vrijednim posjeta, već i bogata historija. Kreševo se može pohvaliti nazivom kraljevskog grada: najveći uspon Kreševo doživljava postavši jednim od sjedišta bosanskog kralja, o čemu svjedoče dokumenta, brojni arheološki nalazi, te ostaci utvrda. U Historijskom arhivu Dubrovnika pohranjena je povelja bosanskog kralja Stjepana Tomaša, datirana 12. 8.1434. godine, u kojoj se prvi put spominje grad Kreševo.
Povelja počinje riječima: “U kraljevskom gradu Kreševu…”, što svjedoči o njegovom tadašnjem statusu. U to vrijeme Bosna ostvaruje bogatu i raznoliku saradnju s Dubrovnikom. Kralj Stjepan Tomaš je 3. 9.1444. godine u Kreševu potvrdio je Dubrovčanima trgovačke povlastice.
Kraljevski grad
Ostaci kraljevskog grada sačuvani su i danas, a opasani su bedemom, pa se čitav prostor naziva i Bedem. Na rubu ostataka srednjovjekovnog grada je 1996. godine podignuta kapela u spomen na posljednju bosansku kraljicu, Katarinu Kosača. Grad je imao podgrađe u kojem se vremenom razvila zanatsko-trgovačka i rudarska varoš. Tvrđava ostaje u funkciji i u vrijeme Osmanlija, pošto je navedena u popisu turskih tvrđava u BiH iz 1469. godine. Nakon osmanske okupacije u Kreševu je sjedište nahije, koja se prvi put spominje 1469. godine, a nahija je prvobitno pripadala Kadiluku Bobovac. Te godine se u nahiji Kreševo spominju utvrđeni grad, pazar i rudnik srebra, s pomoćnim rudnicima u Deževicama i Dusini.
U osmanskom razdoblju položaj ovoga kraja, zahvaljujući rudnicima, kovačima te ostalim zanatlijama i trgovcima, bio je dosta povoljan. Osmanlije gotovo u cijelosti preuzimaju zatečene zakonsku regulativu i tehnologiju u oblasti rudarstva i prerade ruda (tzv. Kanun-sas) i one će ostati na snazi sve do dolaska Austro-Ugarske. Ovim kanunima jamči se autonomnost metalurga, uređuju imovinsko-pravni odnosi između dioničara, naznačuju izvršni organi (sabor, knez i glasnik).
S obzirom na to da su se željezarskom djelatnošću bavili isključivo katolici, postojali su povoljni uvjeti za očuvanje njihove opstojnosti, kulturološke i vjerske autonomnosti. Glavni proizvod sve do početka 17. stoljeća bilo je srebro, kada primat preuzima željezo, njegova eksploatacija i prerada u proizvode široke upotrebe. Glavni proizvodi kreševskih kovača bili su, pored ostalih, konjske ploče i ekseri. Ploče su bile “arapskog tipa” i bila su poznate po kvaliteti na cijelom prostoru Balkana. Pored konjskih ploča, za kojima je vladala velika potražnja, proizvodile su se i dobre brave. One su bile “dubrovačkog tipa” sa šest pera.
Piše: Tarik Dreca
