“Salus per Aquam” je latinska izreka koja u prijevodu znači “vodom do zdravlja”. U teoriji turizma korištenje vode u zdravstvene svrhe je neposredno vezano za banjski turizam, gdje se banjama smatraju naseljena mjesta koja su nastala na osnovu lokacijskih pogodnosti u vezi s postojanjem mineralnih i termalnih izvora, te povoljne klime, koji su iskoristivi za liječenje, rehabilitaciju i u rekreativne svrhe.
Stoga je za sva takva mjesta imperativno kreiranje turističkog proizvoda, zasnovanog na postojanju prirodnih pretpostavki, koje su i osnovni motiv turističkih posjeta banjsko-klimatskih lječilišta i rekreacionih centara. Savremena dobro koncipirana i organizirana banjska lječilišta, pored zdravstvene komponente, sadrže i spektar sportsko-rekreacijskih sadržaja, koji sinergijski generiraju jedinstven zdravstveno-turistički proizvod i kompetitivnu prednost turističke destinacije.
Od faktora koji utiču na funkcioniranje lječilišne funkcije, najveći značaj imaju terapijska vrijednost termalnih izvora, stručnost medicinskog osoblja, opremljenost objekata za liječenje, tradicija u liječenju, navike gostiju da posjećuju odgovarajuću banju.
Upotreba vode za liječenje se prvo veže za geotermalne izvore koji su se od još davnina koristili u zdravstvene svrhe. Prema historijskim izvorima prvi oblici zdravstvenog turizma sežu iz vremena stare Grčke, gdje su tadašnji hodočasnici dolazili na svetište Epidauria u Saronskom zaljevu na Sredozemnom moru, posvećeno Asklepiosu, bogu ozdravljenja. Nakon toga, Rimljani su u blizini geotermalnih izvora izgrađivali kupališta i ta mjesta su imala ne samo lječilišnu funkciju, nego su prerarstala u kulturna i ekonomska ishodišta. Izgradnja tih kupališta i njihovo kasnije održavanje je bilo vrlo skupo, tako da su i korisnici usluga liječenja i opuštanja bili pripadnici rimske vlastele, koji su to sebi mogli priuštiti.
U tom periodu se naziv balneum koristio za javna kupatila, a velika kupatila koja je izgrađivala država nosila su naziv thermae. One su izvorna rimska stečevina, koje su kao sastavni dio imale bogate sadržaje; kupatila za toplu i hladnu vodu, bazene, gimnastičke dvorane, vrtove, muzeje i biblioteke. O termama su pisali Katon Stariji, Vitruvije, Plinije, Marcijal, Ovidije, Strabon i Seneka. Nakon toga, u vrijeme Osmanske imperije su se gradili hamami i obična javna kupatila oko kojih su se vrlo često formirala stalna naselja.
Moderni banjski centri razvijaju više polova turističkih atrakcija, kao što su zdravstvene usluge, rekreativne aktivnosti, manifestacijski, kongresni turizam, zabavno-umjetnički sadržaji, čime se privlači heterogenija struktura posjetilaca. Uvođenje wellness programa u sadržaje je donijelo osjetne direktne i indirektne ekonomske efekte. Direktni efekti se odnose na finansijsku dobit ostvarenu od neposrednog pružanja wellness sadržaja i programa, dok su indirektni multiplikativnog karaktera, jer su povećanjem ukupnog turističkog prometa po osnovu dolaska turista na wellness programe, profitirale i prateće djelatnosti.
Iako BiH raspolaže brojnim izvorima prirodnih, mineralnih i geotermalnih voda na čijoj osnovi su se i razvijale banje, najveći broj postojećih banjskih centara stagnira ili bilježi silazan trend. Takvo stanje je posljedica objektivnih i subjektivnih slabosti koji se prvenstveno ogledaju u prevaziđenosti ponude, organizacijskim slabostima, neuspješnoj privatizaciji, zastarjelim tehničkim pretpostavkama, neadekvatnim ljudskim resursima, nemogućnošću pristupa kvalitetnim finansijskim sredstvima, neuvažavanjem principa „benchmarkinga“, koje su produkt postratnog perioda i nestabilne političke i ekonomske pozicije Bosne i Hercegovine.
Neka od tradicionalnih banjskih lječilišta uopće nisu u funkciji, kao što je Banja Kiseljak, koji je kao naseljeno mjesto i nastao zahvaljujući postojanju mineralnih izvora. Prema nekim izvorima, u ovoj banji je još 1895. godine boravilo 2.500 turista iz Evrope, a 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća bio je uspostavljen poseban medicinski dio, u okviru kojeg su primjenjivani tretmani liječenja mineralnom vodom. Od svega toga danas postoji samo napušteni objekat koji ničemu ne služi i svakim danom se sve više ruinira.
Postavlja se pitanje šta učiniti i kako iskoristiti ono što nam priroda nudi? Evidentno je da se nivo ponude i dinamika turističkih kretanja mora unaprijediti prvenstveno koristeći raspoložive prirodne potencijale. To zahtijeva angažiranje i participiranje svih nivoa vlasti u stvaranju odgovarajućeg poslovnog ambijenta, čime će doći do novih investicija i stvaranja inovativnog visoko kvalitetnog proizvoda. Pretpostavka za sve te aktivnosti je kreiranje nedvojbene strategije s fokusom na proizvod zdravstveno-turističkih destinacija.
