Za Sakiba Ahmetovića iz Lonjina život bez Drine jednostavno nije moguć. Ona nije samo prizor koji vidi kroz prozor svoje kuće, ona je ritam njegovih dana, mjesto na kojem pronalazi mir i uvijek nijemi svjedok svih lijepih i teških trenutaka koje je život donio.
– Ja ne mogu bez Drine. Meni je Drina sve. Kad sam umoran, kad sam odmoran, barem jednom dnevno moram sići na obalu da je gledam. Najčešće ponesem i štap, pa bilo ribe ili ne – priča Sakib.
Od njegove kuće do rijeke dijeli ga cesta. Dovoljno je nekoliko koraka da se nađe na obali koja mu je, kako kaže, oduvijek bila drugi dom.
U Lonjinu se često kaže “da su djeca prije naučila plivati nego hodati”, a Sakib se kroz osmijeh prisjeća da je upravo tako bilo i s njim.
– Čim sam prohodao, naučio sam i plivati – ističe.
Njegova porodica generacijama živi uz Drinu, na samoj granici sa Srbijom, gdje dva kraja povezuje most. Godine provedene uz njene obale naučile su ga jednoj važnoj lekciji – priroda traži poštovanje.
– Nemam strah od Drine. Imam samo poštovanje. Kada tako pristupiš rijeci, nekako ti ona to poštovanje i uzvrati – pojašnjava.
To poštovanje vidi se i u njegovim čamcima. Tokom života napravio ih je osam ili devet. Prvi je kupio, pažljivo ga proučio, a onda odlučio da će svaki naredni napraviti vlastitim rukama.
Borovo drvo njegov je izbor jer je čvrsto i zahvalno za obradu. Čamac za njega nije samo sredstvo kojim dolazi do najboljih mjesta za ribolov. To je njegov mali svijet na vodi. Na čamcu ima stolicu, a ljeti i ležaljku za potpuni ugođaj.
Kada ga usidri, nastupi ono što najviše voli.
– Ja to zovem lijepo ljuljanje, kao u bešici. Nekad pecam, nekad samo sjedim, a nekad i zaspim – kaže Sakib.
Na mjestima gdje najčešće lovi ribu, zajedno sa sinom i prijateljima napravio je stolove i klupe. To su male oaze uz rijeku u kojima se satima razgovara, šuti ili jednostavno sluša šum vode.
Za Sakiba Drina nema ružno lice.
Jednako joj se divi kada mirno protiče kroz ljetne dane kao i kada nabuja i pokaže svoju silinu. Voli je kada zimi obale prekrije inje i kada hladna jutra oboje krajolik posebnim mirom. Jedino ga zaboli kada ljudska nepažnja naruši njenu ljepotu.
– Ne sviđa mi se kada vade šljunak i zaprljaju rijeku – ističe Sakib.
Kroz život je, kaže, prošao mnogo toga. I on, i njegova porodica, i ljudi Lonjina. Ali svaki put kada sjedne na obalu, osjeti kako dio tereta nestaje.
– Kad gledam kako voda teče, imam osjećaj da odnosi sve ono teško. Poslije kupanja ili samo nekoliko sati provedenih uz Drinu osjećam se mnogo bolje – tvrdi Sakib.
Zato i danas, u penzionerskim danima, gotovo da ne prođe dan a da ne siđe do rijeke. Ljeti uz nju provede i po nekoliko sati, dok zimi ostaje sve dok ga hladnoća ne natjera kući.
– Priroda je lijek. Danas to kažu i doktori, ali ja to osjećam cijeli život – naglašava Sakib.
Osim rijeke, veliku strast gaji prema motorima. Već sa sedamnaest godina položio je za manji, a godinu kasnije i za veći motor. Sloboda na dva točka i sloboda na vodi za njega imaju isti osjećaj – osjećaj života.
Njegov dom ispunjen je i životinjama koje smatra ravnopravnim članovima porodice. Belgijski ovčar, mačke koje ga prate u stopu i divlje patke koje bez straha jedu iz njegove ruke najbolje govore koliko je povezan sa svime što ga okružuje.
– Pas laje, ali nikoga neće ujesti. Mačke su nam kao djeca. Razgovaramo s njima kao s najbližima. A i divlje patke osjete ljubav – pojašnjava Sakib.
Jasno je da je Sakib Ahmetović pronašao ono za čim mnogi tragaju cijelog života – mir. Ne u dalekim putovanjima, ne u velikim gradovima, već na nekoliko koraka od svog praga, uz rijeku koja ga je naučila plivati, strpljenju, poštovanju i istini da priroda uvijek pronađe način da izliječi čovjeka koji joj se iskreno prepusti.
