Edin Edo Numankadić: U životu je važno ostati svoj

Edin Numankadić FOTO: VELIJA HASANBEGOVIĆ

Dragi mladi kolega, želim vam da izaberete pravi put između književnosti i literature, riječi su koje je godinu pred smrt, naš jedini nobelovac iz književnosti Ivo Andrić uputio tadašnjem mlađahnom kolegi, danas slikarskom magu, savremenom umjetniku – Edinu Edi Numankadiću.

Želio mu je zapravo reći da je najvažnije biti dobar čovjek, u čemu ga je Numankadić poslušao, a to će potvrditi svi oni koji su imali priliku susresti se s njim. Jer, Edin, osim što je sjajan umjetnik, čemu svjedoče brojna djela, hvaljena širom svijeta, jedan je od onih u čijem društvu se uvijek osjećate prijatno. Osim što uvažava svog sagovornika, ne skida osmijeh s lica, pun je mudrih savjeta, koji svjedoče njegovom bogatom životu.

Slikarske čarolije

A pravo bogatstvo pronašli smo i u njegovom ateljeu koji je otvorio samo za naš magazin. Atelje se nalazi u njegovom rodnom Sarajevu, gradu koji nije napuštao, ni u ratnim vremenima. Iza njegovih zidova dom su pronašla djela iz različitih ciklusa, nastala iz kista Numankadića, tokom četiri decenije slikarske čarolije. Istina, Edin slika nešto duže, a prvu izložbu imao je 1968.

– Atelje imam 38 godina. I cijeli rat sam proveo u njemu. Pješačio sam po osam kilometara u jednom pravcu do njega, jer živim u centru grada. Nagledao sam se svašta. Taj odlazak u ratu u atelje, zapravo, bila je neka vrsta nostalgije za onim lijepim vremenom. Nisi se mogao skoncentrisati i slikati, ali nešto si uradio da se osjećaš bolje. Tako je i na poziv Mire Purivatre grupa nas umjetnika priredila izložbu ratne ’92. kao otpor ludilu kojem smo svjedočili svakog dana. Izložba je poslije obišla svijet i izazvala veliko interesovanje. Bilo im je čudno da stvaramo pod granatama – prisjetio se Numankadić.

U ranom periodu izražavao se jezikom slikarstva bojenog polja i procesualnog i analitičkog slikarstva. U kasnijem periodu, tokom i nakon rata služio se i praksom Objet trouvéa – slučajno pronađenih predmeta. Umjetnički vrhunac dostigao je uništenjem svojih prijeratnih djela. Brojne samostalne izložbe i učešće na značajnijim internacionalnim umjetničkim smotrama, kao i brojne osvojene nagrade i priznanja, govore o njegovom aktivnom i kontinuiranom učešću u razvoju bh. likovne umjetnosti.

Jedan je od osnivača umjetničke grupe 1+1+1 početkom sedamdesetih, Prostor-Oblik sredinom 70-ih godina i grupe KAMMEN. Svojim umjetničkim aktivnostima nedvojbeno je doprinio pluralizaciji i liberalizaciji likovnosti na bh. umjetničkoj sceni. Dva puta je učestvovao na Venecijanskom bijenalu – 1993. godine sa projektom “Svjedoci postojanja”, i 2003. godine u sklopu bh. selekcije. Jedan je od osnivača kolekcije “Ars Aevi”. Njegov ciklus ”Kutije – sjećanja” kritičari i publika su ocijenili kao svjedočanstavo jednog vremena, dokument opsade Sarajeva.

Duhovna avantura

– Ne slikam svaki dan. Slikam kada imam neki izazov, provokaciju. U osnovi, u slikarstvu je to čudesno da ti materijalizuješ ono što osjećaš. To je ljepota slikarstva. Sa svojih deset prstiju boju natopiš emocijama koje zrače. Ta magija traje do danas. To je ljepota kojoj se čovjek ne može oduprijeti. Tu ima neka dimenzija spoznaje, iznenađenja i radosti. Ti možeš ziherski nešto uraditi, ali ta ljepota je izazov. Mene je to pratilo kroz sve ove etape. Nikada nisam stao na nečemu što sam dostigao. Želio sam se iskušati u nečemu što je potpuno drugačije. To je ljepota tog izazova. Da nikad ne ideš niz matricu – naglasio je Numankadić.

Ističe da je sretan jer je uspio 50 godina svjedočiti duhovnoj avanturi koja ga je nosila u životu i umjetnosti.

– Ono što me raduje je i da su neke od mojih slika dom pronašle u Muzeju savremene umjetnosti u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Kopru, Iranu, ali i u bh. muzejima… I to stoji kao neki dokument tebe i nekog vremena, i to me raduje. Imao sam i sreću da nisam bio jeftin slikar, da su to ljudi poštovali, da sam radio iz ljubavi. U životu je važno ostati svoj – zaključio je naš sagovornik.

Zainteresirani njegove umjetničke instalacije i radove iz ciklusa Zapisi i tragovi mogu pogledati do 28. februara u okviru izložbe koja je otvorena u Bošnjačkom institutu u Sarajevu.

Komentari