Skip to content Skip to footer

Džeko Hodžić: Trebalo bi mi 300 godina da sve skice naslikam na platna

On uzburkava svijest i uznemiruje ravnodušnost, oblikuje ogledala vremena i traži da se u njima ogledamo! Slikarski izražaj istaknutog umjetnika Džeke Hodžića refleksija je na njegovu neposrednu blizinu, ali i poimanje svijeta općenito, sa svim njegovim vrlinama i manama. Bez cenzure!

Na likovnoj sceni je nekoliko decenija, a zbog snažnog umjetničkog izražaja i talenta, sigurno je da će zauzeti značajno mjesto u historiji umjetnosti Bosne i Hercegovine. Svi njegovi radovi su na granici medija slike i reljefa, a izazivaju propitivanje unutar sebe.

– Svi koji prate moj rad prepoznali su da ukazujem na destrukciju, na uništenje, sve ono što čovjek radi čovjeku. Jer čovjek je čovjeku uistinu vuk! Umjetnik mora da bude ustrajan i uspravan. Mora da bude angažovan u svom poslu, da ukazuje na nepravde, da opominje! Mi ne možemo mijenjati sve stvari jer moć nije u našim rukama. Moć je u rukama parlamenata, senata, moćnih pojedinaca, država… Ali umjetnici moraju ukazivati na to, kao i sav taj intelektualni svijet – kaže Hodžić za naš magazin.

Rad na „Apokalipsi“

Iza sebe ima brojne samostalne i kolektivne izložbe, na likovnim putovanjima širom svijeta ponosno je branio boje zastave Bosne i Hercegovine, a iako je na pragu sedme decenije i dalje je veoma aktivan u svom ateljeu.

– Meni je 68 godina. Jako puno radim i imam tu kreativnu kondiciju, pamćenje me dobro služi. Ja uvijek trčim maraton, a trebalo bi mi 300 godina da sve skice koje imam naslikam na platna – ističe Hodžić.

Ekskluzivno nam otkriva da trenutno radi na trećem dijelu “Apokalipse“, a podsjetimo, prva dva dijela javnosti je već ranije predstavio, i to u Historijskom muzeju BiH, gdje je “Apokalipsa I“ pronašla svoj dom,  te “Apokalipsu II“ u sarajevskoj Vijećnici, čiju promociju je pratila i knjiga eseja “Apokalipsa u djelu Džeke Hodžića”.

– Cijeli svoj život radim na ‘Apokalipsi’, jer naš život je potpuno apokoliptičan. I tu apokalipsu neko u sebi gaji, neko je pokaže, neko napiše, neko izrazi u muzici, a ja sam je do sada najavljivao u svim svojim ciklusima. Najavljivao sam ta neka stradanja. Zadnja velika ‘Apokalipsa’ je totalno stradanje sunčevog sistema i Zemlje. Sama riječ apokalipsa znači otkrovenje ili stradanje i od toga sam polazio. Kroz ratne teme, teme stradanja biblioteka, uništavanje  kulture, kulturnih dobara, pa sve do tog totalnog uniuštenja – kaže on.

Pripreme za “Apokalipsu“ I i II, koje su oko 5 X 2,5 metara trajao je dugi niz godina, odnosno radio je skice kojih je napravio oko 500 manjeg formata.

– Pripremio sam sve  što će ući unutra. Čitao sam tomove i tomove knjiga koje govore o nastanku svijeta, društvenih zajednica, mitove i legende… A to je opredijelilo moj neki stav o apokalipsi. Na njima govore životinje umjesto ljudi. Predstavljene su u jednom simboličkom načinu, one su ti akteri koji ubijaju, koji su ubijani, koji su krvožedni, koji jezde planinama, vladaju vodom zemljom i nebom – naglašava on.

“Apokalipsa“ koja je izložena u Historijskom muzeju BiH je stradanje u jednom ciklusu rata. Poslije izvjesnog vremena nastane mir, dođe do restauracije sistema, dođe do restauracije onoga što je nastalo, restauracije onog što je porušeno, na temeljima koji su ranije bili.

– Imamo vuka koji je simbol samoće, zmiju koja je božanstvo mudrosti i lukavstva, imamo orla koji sve vidi iz vasione, imamo pacove.. razna čudovištva koja su doprinijela svemu tome. To su ljudski umovi koji su sebe pretvorili u to gdje je pohlepa, želja za posjedovanjem zavladala za sticanje materijalnih dobara, unakazila njihov um do te mjere da ne prezaju od bilo čega. Tu su i oružja  za masovna uništavanja, jer od nastanka ljudske zajednice, od nastanka društava, pa do danas u ljudskoj svijesti, u ljudskom mozgu se nisu desile mnoge promjene, desila su se samo nova oružja i to sve za uništavanje. “Apokalipsa“ dva nastavlja tu apokaliptičnu temu stradanje. Ona je ustvari kraj svega – pojašnjava umjetnik.

Pisma iz svemira

Treći nastavak “Apokalipse“ bit će u sivim tonovima, baš kao što je zamišljeno da je prije praska bila atmosfera, neki kosmos koji mi danas uživamo i shvatamo kao svoj.

– A moramo da shvatimo da Zemlja ne pripada nama, da mi pripadamo Zemlji. Mi se zovemo Zemljani, jer ljudski organizam je satavljen od 19 elemenata od kojih je sastavljena zemlja i mi  se vraćamo u zemlju. Nama je zemlja labaratorij, data nam je na uživanje, na služenje, da uživamo u njenim plodovima, živimo u ljubavi sa drugima. Ali postoje neki ljudi koji želi da vladaju, a to su oligarhije koje nam pomračuju svjetlo, tjeraju nas na zlo. Žele da vladaju svim onim što je na ovozemaljskoj kugli – ističe Hodžić.

Još od 80-ih godina radi na ciklusu koji se zove “Pisma iz svemira“. Pravio je male slike, kaligrafije, piktografsko pismo na papirićima, a sada kreće u realizaciju na platnima, i već je devet napravio!

– Od ovih ‘Pisama iz  svemira’ očekujem puno jer njih režiram na jedan potpuno novi način, u smislu da je nama neko te neke objave dao, da nam neko pomaže iz svemira da mi opstanemo ovdje. Ko bude htio da čita između redova, on će shvatiti da krećem od nekih prapočetaka, od nečega što se kreće u ciklusu svih vremena – navodi Džeko.

Paralelno, u vlastitoj režiji, snima dokumentarac o sebi, jer, kako kaže, on na taj način ulaže u sebe, a svijetu želi pokazati šta je sve postigao tokom svog umjetničkog života.

– Kod nas umjetnici jako griješe. Vi imate  afirmisanog umjetnika koji ne ulaže u sebe, nema ni kataloga. Ja ulažem u sebe i u monografiju i u knjigu o ‘Apokalipsi’. Imam dvoje djece, dvoje unučadi, a umjetnost je moje treće dijete, i ono me najviše troši – fizički, mentalno i materijalno. Moje dijete mora biti opskrbljeno svim onim što mu u datom momentu mogu osigurati. Tako gledam i na ovaj dokumentarni film, oko kojeg ću imati stručnu pomoć reditelja iz Beograda – ističe Hodžić.

Leave a comment

0/100