Između brze vode i surovih planinskih stijena formiraju se ljudi koji prirodu ne doživljavaju kao kulisu za avanturu, nego kao prostor koji traži poštovanje, znanje i odgovornost. Takav je i Berin Ćibo, skiper na rijeci Neretvi, avanturista i član Gorske službe spašavanja Konjic.
Odrastao u gradu gdje se rijeka i planine susreću, u Konjicu, Ćibo je od djetinjstva učio lekcije koje priroda ne predaje riječima – kako ostati smiren kada voda postane nepredvidiva, kako imati strpljenja kada planina testira izdržljivost i zašto čovjek nikada ne smije potcijeniti snagu prirode.
Danas kroz rafting vodi stotine ljudi koji u Neretvi traže adrenalin i avanturu, dok u spasilačkim akcijama odlazi tamo gdje mnogi ne bi ni pomislili krenuti – prema izgubljenima, povrijeđenima, onima koji su u nevolji. Između vode, planine i spasilačkog rada, njegov život svjedoči o hrabrosti, solidarnosti i odgovornosti. U razgovoru za visitbih.ba, Berin Ćibo govori o tome kako ga je oblikovala Neretva, šta planina nauči čovjeka o njegovim granicama i zašto se, uprkos opasnostima, uvijek iznova vraća prirodi.
Vaš život vezan je i za rijeku i za planinu. Kako su Vas oblikovali Neretva i planine oko Konjica kao čovjeka?
-Odrastao sam uz Neretvu i planine oko Konjica. Rijeka me naučila poštovanju prema prirodi, brzom razmišljanju i smirenosti u nepredvidivim situacijama, dok su me planine naučile strpljenju, disciplini i tome da čovjek nikada ne smije potcijeniti prirodu. Kada odrastaš između vode i stijena, naučiš živjeti u skladu s njima.
Kao skiper na Neretvi svakodnevno vodite ljude kroz snažnu i nepredvidivu rijeku – to je avantura, ali i ozbiljan susret sa snagom prirode. Kako uspijevate svaki put to ipak učiniti avanturom i kada počinje sezona?
-Svaki izlazak na Neretvu ili bilo koju drugu rijeku je drugačiji. I kada dobro poznajete rijeku, ona vas uvijek podsjeti da zaslužuje poštovanje. Ljudi dolaze po avanturu i adrenalin, ali moj posao je da se osjećaju sigurno i opušteno i da iz raftinga ponesu lijepo iskustvo. Važno je ostati smiren, pratiti uslove na vodi i nikada ne dozvoliti rutini da preuzme oprez. Za prave avanturiste i ljude kojima je rafting hobi sezona traje tokom cijele godine, dok turističke ture obično počinju u aprilu ili maju.
Član ste Gorske službe spašavanja Konjic. Šta čovjeka motivira da u najtežim uvjetima ide prema opasnosti kako bi spasio nekoga?
-Najčešće to nije jedna stvar, nego spoj karaktera, osjećaja odgovornosti i onog posebnog osjećaja da ne možeš ostati po strani dok je neko u nevolji. Ljudi iz GSS-a volontiraju i rade to iz srca. Prolaze teške obuke, noćne akcije, hladnoću, umor i rizik – ne zbog slave ili koristi, nego zbog svijesti da nekome možda upravo tih nekoliko minuta znači život.
U takvim situacijama proradi nešto veoma ljudsko – empatija i solidarnost. Kada dobiješ poziv da je neko izgubljen na planini, povrijeđen u kanjonu ili zatrpan u snijegu, više ne razmišljaš ko je ta osoba ili odakle dolazi. Vidiš samo čovjeka kojem treba pomoć.
Poseban je i osjećaj zajedništva među spasiocima. U ekstremnim uvjetima ljudi se potpuno oslanjaju jedni na druge, što stvara snažno povjerenje i osjećaj svrhe. Mnogi kažu da ih najviše motivira trenutak kada nekoga pronađu živog ili porodici vrate nadu.
Tokom spasilačkih akcija vjerovatno ste vidjeli i najteže i najljepše trenutke ljudske solidarnosti. Koja situacija Vam je ostala najdublje urezana u sjećanje?
-Tokom spašavanja čovjek vidi i najteže i najljepše strane života. Najviše ostanu urezani trenuci kada uspijete pronaći ili spasiti nekoga i vidite olakšanje porodice i prijatelja. Tada shvatite koliko solidarnost i zajedništvo znače ljudima u najtežim situacijama.
Mnogo je situacija koje ostaju u sjećanju, ali posebno pamtim poplave i klizišta koje su pogodile jug i centralni dio Bosne i Hercegovine, moj grad i moje sugrađane. U noći sa 3. na 4. oktobar 2024. godine jake bujične poplave odnijele su 27 ljudskih života i prouzrokovale ogromnu materijalnu štetu. To je bila jedna od najvećih prirodnih nesreća u zemlji još od poplave u Bosni i Hercegovini 2014.
Da li su ljudi danas, uprkos tehnologiji i opremi, možda čak i neoprezniji kada odlaze u prirodu?
-Mislim da ljudi danas često precijene sebe, a potcijene prirodu. Tehnologija i oprema mogu pomoći, ali nisu zamjena za iskustvo, pripremu i oprez. Ljudi često kreću u planinu ili na vodu bez dovoljno informacija, ne prate vremenske uvjete ili misle da im se ništa ne može desiti. Priroda vrlo brzo pokaže zube i podsjeti koliko je važno poštovati njena pravila.
Vi najbolje poznajete snagu prirode – šta Vas rijeka i planina nauče o granicama čovjeka i njegovom odnosu prema prirodi?
-Rijeka i planina vrlo brzo čovjeka nauče poniznosti. U prirodi nema lažnog osjećaja kontrole. Vrijeme se može promijeniti za nekoliko minuta, mirna rijeka postati opasna, a poznata staza u magli potpuno drugačija. Kroz akcije spašavanja često vidimo da najveći problem nije sama planina ili rijeka, nego trenutak kada čovjek izgubi osjećaj mjere – precijeni svoje sposobnosti ili krene nespreman. Priroda ne kažnjava iz zlobe, ona samo ne pravi izuzetke.
Ali priroda nas uči i lijepim stvarima, a to su strpljenje, oslanjanje jednih na druge i tome da prava snaga nije u sili, nego u prilagođavanju i smirenosti. Nakon noći provedene u potrazi za izgubljenom osobom ili sati rada uz nabujalu rijeku, počnete drugačije gledati na život. Manje se nervirate zbog sitnica, više cijenite ljude, tišinu i svaki siguran povratak kući.
Kada biste jednom rečenicom morali objasniti zašto se stalno vraćate vodi, planini i spasilačkom radu – šta biste rekli?
-Jer se upravo tamo najviše osjećam živim, korisnim i povezan sa prirodom i ljudima. Tada čovjek najjasnije shvati koliko vrijedi jedan ljudski život i koliko malo treba da nekome budeš razlika između nade i beznađa.
Da li Vas je rijeka naučila hrabrosti, a planina strpljenju – ili obrnuto?
-Rekao bih da me rijeka naučila hrabrosti, a planina strpljenju. Na vodi morate brzo reagovati i imati povjerenja u sebe i tim, dok vas planina nauči da ništa ne možete na silu i da svaki korak traži mirnu glavu i poštovanje. Neretva i planine oko Konjica nisu samo mjesto gdje provodim vrijeme – one su način života. Kroz rafting, planinarenje i spasilački rad naučio sam koliko su važni odgovornost, timski rad i poštovanje prema prirodi i ljudima.
