Od Sarajeva do Konjica preko Bjelašnice i Visočice: Putovanje koje će vas ostaviti bez daha

Visočica FOTO: VELIJA HASANBEGOVIĆ

Na planinama u BiH zimski turizam je razvijeniji nego ljetni. Međutim, tokom ljetnog perioda planine svojim zelenim livadama prekrivenim šarenim cvijećem, žuborom rječica i potoka, te cvrkutima ptica pružaju posjetiocima i ljubiteljima prirode jedan potpuno novi ugođaj koji ćete vrlo teško zaboraviti.

Planine koje okružuju glavni grad BiH Sarajevo najbolji su primjer za to. Mir i tišina na planinama idealni su za bijeg od gradskih gužvi, ali i jednu vrstu antistresne terapije. U to se uvjerila i ekipa magazina Visit BiH koja je lijep junski dan iskoristila da posjeti olimpijsku ljepoticu Bjelašnicu, Visočicu, pa preko Glavatičeva i Boračkog jezera spustiti se do Konjica.

Iz Sarajeva smo krenuli rano ujutro. Na putu do Bjelašnice sreli smo tek nekoliko automobila i biciklista što nam je govorilo da je ova olimpijska ljepotica prazna. U Babinom dolu na Bjelašnici jedna grupa učenika razdragano se igrala na livadi podno skijališta, dok su samo rijetki zaljubljenici u prirodu bezbrižno šetali i uživali. Zelenilo koje nas je okruživalo pravi je odmor za dušu i tijelo.

Berači gljiva

Nastavili smo dalje prema selu Šabići i uz put se divili prelijepim livadama i zelenim šumama koje su nas okruživali. Kada smo stigli u Šabiće, nismo mogli odoljeti, a da ne posjetimo selo Rakitnica i prelijepu istoimenu rijeku. U Šabićima smo skrenuli lijevo prema Rakitnici i makadamskim putem do prelijepe livade prepune cvijeća i šumskih jagoda. Tu se nalazi raskrsnica puteva koji vode prema Sinanovićima, Dujmovićima i Trnovu. Također, postavljena je i tabla odakle počinje biciklistička staza kojom ljubitelji mogu doći do spomenutih sela. Zaustavili smo se da malo odmorimo i uživamo u zelenilu koje nas je okruživalo. Tu smo sreli i nekoliko berača gljiva koji su nam se pohvalili dnevnim „ulovom“ vrganja.

– Dolazimo ovdje gotov svaki dan i nađemo po nekoliko kilograma vrganja. Kiša koja gotovo svakodnevno pada izuzetno je pogodna za vrganje – kazali su nam.

Nakon odmora vratili smo se do Šabića, pa nastavili put na planinu Visočicu i selo Sinanovići gdje smo svratili do Planinarskog doma „Treskavica“. Radnica u tom domu srdačno nas je dočekala i ponudila mjesto pod suncobranom. Naručili smo bosansku kafu i uštipke s bjelašničkim sirom i kajmakom. Topla preporuka za sve one ljubitelje domaće hrane, a dobro dođe za nastavak puta.

– Vikendom ima posjetitelja, a radnim danima tu su najčešće planinari. Već nekoliko dana tu su nam turisti iz Slovenije. Prespavaju u domu i rano ujutro odu u šetnju, a vrate se navečer. Oduševljeni su ljepotom Bjelašnice, Visočice i Treskavice i već četvrtu godinu redovni su nam gosti – kaže nam radnica.

Nakon slasnog obroka i odlične kafe koje smo platili 7,5 KM (oko 4 eura), krenuli smo prema vrhu planine Visočice i dalje prema Konjicu. Mir i spokoj narušavao je zvuk našeg automobila i cvrkut planinskih ptica. Kada smo se popeli na vrh Visočice, spektakularan prizor ostavljao je bez daha. Zbog nadmorske visine iznad 1.500 metara nema drveća, a proplanci su prekriveni samo travom, cvijećem i kamenjem. Vijugavim, asfaltiranim putem počeli smo se spuštati prema selu Luka. Uz put smo naišli na nekropolu Police, srednjovjekovne nadgrobne spomenike – stećke, što je dokaz da se na ovim prostorima živjelo i prije 700-800 godina.

Spuštanje niz Visočicu prema prema Glavatičevu zahtijeva opreznu vožnju, jer je cesta vijugava, a prije ulaska u selo Luka pojavljuje se i lošiji makadamski put koji su obilne kiše oštetile. Na sreću, makadamski put dug je nešto manje od dva kilometra, pa nakon toga opet možete uživati u vožnji asfaltiranim putem koji prema Glavatičevu vodi s prekrasnim pogledom na kanjon jedne od pritoka rijeke Neretve. Kako smo prolazili kroz sela Tucakovići, Pohare, Zabrđani i približavali se Glavatičevu, sve češće smo nailazili na bicikliste koji su uživali u vožnji prelijepim krajolicima. Potrebno je skrenuti pažnju na oprezniju vožnju ovim dijelom, jer se na cesti često nalaze ovce i krave koje stočari puštaju na ispašu.

Turistička sezona

Dolaskom u Glavatičevo put vodi niz svijetlozelenu rijeku Neretvu, pa je prizor zaista očaravajući. Iz Glavatičeva počinju i rafting ture niz Neretvu, pa smo sve češće nailazili na automobile koji voze čamce za rafting. Na obalama rijeke bili su ribari, te brojni kamperi. Sve je ukazivalo da je turistička sezona uveliko počela.

Nakon kratkog odmora na obali Neretve nastavili smo put prema Boračkom jezeru. To je ledničko jezero koje leži na sjeveroistočnom podnožju planine Prenj, na nadmorskoj visini od 397 metara. Udaljeno je od Konjica 20 kilometara i povezano je asfaltnim putem. Dugo je 786, a široko 402 metra i omiljeno je izletište građana Konjica, Mostara i Sarajeva.

Iako za vrijeme naše posjete sezona još nije bila počela, na Boračkom jezeru sreli smo nekoliko kupača, te kampera koji su svoje mjesto već zauzeli u kamperskom naselju.

– Ja sam ovdje od sredine juna pa sve do 1. septembra. Čekamo da počne sezona i onda će biti turista. Svake godine sam ovdje i mogu reći da smo prezadovoljni posjetom – kaže nam jedan posjetitelj.

Boračko jezero svojim posjetiteljima nudi brojne sadržaje, a svi koji žele provesti nekoliko dana na ovom prelijepom jezeru mogu iznajmiti bungalove, vikendice ili kamp kućice. Ovo je idealno mjesto za kupanje, odmor i rekreaciju.

Prelijepu turističku turu završili smo u Konjicu, hercegovačkoj čaršiji koja obiluje turističkim znamenitostima od kojih prednjači stara kamena čuprija, Titov bunker, te konjičko drvorezbarstvo koje je prošle godine upisano na listu nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a.